Varšava… Ne, nego Berlin, sedamdesetšeste.

Sula vie dilejo, mm-mm-mm-ommm
Sula vie milejo, mm-mm-mm-ommm
Cheli venco deho
Cheli venco deho
Malio, mm-mm-mm-ommm

Da, znam: niste baš najbolje razumeli ono što je jutros objavljeno. Kakav bre crni Brian Eno, kakva berlinska faza, kakav je to tekst, šta korneti, zašto zajebavaju Viscontija?

Prvo muzička zavesa:

Znate kako je: ne bez pomalo petparačkog poređenja sa onim linuksovcima (koji se pretvaraju da znaju sve, a rupe u neznanju prikrivaju napadom na onog ko pita: “potrudi se malo i sam, šta sam ti ja ovde”), moraćemo da vas zamolimo da se sami latite literature i da malo istražujete. Takav je red: ne može jedan popodnevni prilog da vam objasni ovakvu numeru. Ali da ne bude onako pakosno kao kad vam pri prodaji uvale Linux na mašinu, pa ne znate šta da radite, daćemo vam par naznaka.

Ne možemo da komentarišemo šta je sve duvalo kroz glavu Davidu Bowieju tih godina, jer on to neće nikad ispričati, a niko drugi ne zna. Uglavnom, završio je kao cimer Iggyja Popa u Berlinu i blizak saradnik Briana Enoa u studiju nadomak Berlinskog zida, gde je istraživao ambijentalne i minimalističke forme zarad svog sledećeg albuma, prvog koji će se kasnije nazvati početkom “berlinske trilogije”. Godina je 1976, muzičkim tržištem hara svaki mogući muzički pravac i više nije zahvalno biti trend setter, jer neko će se posle setiti da si baš ti kriv što je ispalo ovako, a ne onako. Vizionar kakav je bio tokom većeg dela svoje karijere, Bowie se povukao u poluilegalu. Mada, ima tu i hemije: sam Bowie je priznao da mu nije jasno kako je tada uopšte ostao živ, jer njegova dijeta se sastojala od mleka i kokaina i to su bile praktično jedine supstance koje je unosio u sebe mesecima: ličio je na akrepa od 50 kg. Sintagma thin white duke, nastala ranije te godine u pesmi o kojoj nećemo danas, sad se pretvorila u svoju sopstvenu ilustraciju.

Ono što nije mogla da učini sopstvena ideja, učinio je artizam prostora u kome se umetnik zatekao: Zapadni Berlin sedamdesetih je bio mračno mesto za genije samotnjake. A kad kreaciju u nastajanju podeliš sa ljudima koji nisu ništa manje mračni i ništa manje genijalni, onda najčešće nastaju bizarna dela.

Warszawa” je upravo takvo delo. Elektronska ekstravaganca Briana Enoa, izmišljeni tekst koji je, zapravo, bio na tragu nekih prastarih poljskih etno-fraza, osećaj teskobe koji je kao dušu dao da momentalno uspostavi kontakt zasnovan na dobrovoljnoj nemoći pred sivilom, ovaj komad je tokom sledeće dve godine služio kao uvodna špica koncerata.

Nažalost, album Stage (1978), koji je snimljen i objavljen nakon albuma Low i “Heroes” (oba iz 1977), iz ne baš sasvim jasnih pobuda producenta Tonyja Viscontija, sadrži potpuno ispreturan redosled numera u odnosu na onaj na koncertu, pa je izgubljen dramaturški moment koji je postignut na sceni i, pogotovo, u publici. Tačan redosled je bio veoma različit: koncert je počinjao numerama “Warszawa“, “Heroes” i “What in the World” – taman da nedužni posetilac koncerta ne zna šta ga je snašlo i u tom stanju ostane do kraja koncerta. Beleška kaže da je u prvih pola sata koncerata po Evropi publika ostajala neuobičajeno tiha…

Bez obzira na to što se albumi Low, “Heroes” i Lodger (1979) smatraju trilogijom, njihov zajednički imenitelj je ipak samo lokacija na kojoj su snimani, dok su muzički to prilično različiti koncepti kojima je veoma teško pronaći jedno objašnjenje, osim u najopštijim, labavim tezama. To pogotovo važi ako pokušate da uporedite Low i Lodger – dok se prvi oslanja na prethodno remek-delo Station to Station (1976), Lodger je bio uvod u sledeći, takođe neuporedivi album Scary Monsters (and Super Creeps) (1980). Tako posmatrano, ispada da je berlinsku fazu Davida Bowieja možda najbolje opisati kao jednu trogodišnju sponu koja daje logiku međuprostoru između starog i novog Bowieja. A opet, možda nije dobro činiti to baš tako, nego je ipak bolje potražiti atribut koji tri studijska i jedan živi album objašnjava kao kreativnu celinu. U svakom slučaju, to je neka druga priča.

LowJedno je nedvosmisleno: Low je ostao incidentalan album u dugoj i uglavnom besprekornoj karijeri Davida Bowieja, a “Warszawa” ostade incident među numerama, koji će svaki upućeni biograf najradije objasniti trenutnim padom samopouzdanja i oslanjanja na kreativni potencijal starog prijatelja – koji je, opet, iskoristio svoj trenutak na način koji se verovatno nije mnogo razlikovao od onog jutrošnjeg karikaturalnog crtaća.

Ja, pak, verujem da bi imalo i mnogo više da se ispriča o tom čudnom komadu, ali da su i Bowie i Eno i, pogotovo, Visconti, prećutali ono što bi zaista imalo da se kaže o njegovom nastanku. Duh je još u studiju vraćen u bocu i možda bi bilo najbolje da ostane tamo.

Helibo seyoman
Cheli venco raero
Malio… Malio…

4 komentara na temu “Varšava… Ne, nego Berlin, sedamdesetšeste.”

  1. Za mene, ovo – kad kažem “ovo” podjednako mislim na album i na pesmu – spada među vrhove ne samo Bowiejeve karijere nego i kompletne istorije savremene muzike, ma šta pod time podrazumevali. Ovo je album pred kojim se i dan-danas skida kapa u tišini.

    1. (da prenesem i ja svoju repliku sa fejZbuka)

      …A sad zamislite jednog balavog četrnaestogodišnjaka koji *misli* da nešto zna i koji na preporuku starijeg kupuje “Stage”. Najpre me je onaj iritirajuće ravni omot (jedna slika na tri mesta, uh!) izbacio iz takta, a onda je trebalo preživeti slušanje tog albuma – bez ikakve pripreme. Warszawa me je hipnotisala za dugo vremena i mislim da danima nisam slušao ništa drugo sem te pesme. A onda sam se slomio i bar godinu dana nisam pipnuo ploču.

      Pravo je čudo kako sam ikada posle toga ponovo slušao Bowieja (lažem: nije). Trebalo mi je mnogo vremena, iskazano u dugim satima istraživanja opusa tog čoveka, da uopšte dokontam berlinsku fazu (inače, savladao sam je u rikverc – Lodger, pa Heroes, pa Low). Teskoba koja je ostala u tim klinačkim danima učinila je da mi ti albumi ne budu najdraži u Bowievom opusu (moj omiljeni album ostaje Aladdin Sane).

      Ali, moram da se složim sa Ivanovom konstatacijom: pred ovakvim radom, čovek ostaje zabezeknut i tri i po decenije kasnije.

Komentari su onemogućeni.