Da je Chris Rainbow otišao na Neko Bolje Mesto, saznao sam sasvim slučajno na jednom od muzičkih blogova koje pratim. Velikim medijima priča o njemu verovatno nije bila previše interesantna. I to je postalo sasvim uobičajena stvar za neke ljude čije se ime obično piše malim slovima na omotima albuma.
Njegove pesme nisu se prodavale u milionskim tiražima, ali ćemo ga pamtiti kao jednog od najboljih pevača svoje generacije i autora par brilijantnih ostvarenja.
Kada se Home of the Brave (1975) pojavio u prodavnicama, to skoro da niko nije primetio. Rainbow je bio samo još jedan anonimni škotski pevač/autor. Album su producirala dva čudaka koja su se krila iza imena T.O.N.T.O., što je akronim za “The Original New Timbral Orchestra” – u praksi, njihov studio je bio tako koncipiran da je to čak i danas najveći analogni modularni sintisajzer. Jasno? Nije, pisaću i o tome jer je rad Malcoma Cecila & Roberta Margouleffa, pored svega ostalog, bio od suštinske važnosti za kreativnost Steviea Wondera na albumima Music of My Mind (mart 1972) & Talking Book (oktobar 1972).
Jedan od retkih ljudi koji je u to vreme prepoznao kvalitet Chrisa Rainbowa i njegovih pesama bio je poznati britanski zabavljač i radio DJ Kenny Everet. U svojim emisijama non stop je vrteo njegove pesme – “Give Me What I Cry for” i “Solid State Brain” su bile savršeno radiofonične i zasluživale su da budu barem minorni hitovi, ali se, iz nekog čudnog razloga, ništa nije desilo.
Drugi album, Looking Over My Shoulder (1978) bio je mekši, umiveniji i bez eksperimentisanja sa zvukom. Snimljen je sa vrhunskom pratećom ekipom američkih muzičara – zapakovan je kao savršen proizvod. I on je, iz nekog čudnog razloga, omanuo u komercijalnom smislu.
Po meni, najbolja pesma na albumu je pravo muzičko savršenstvo. “Dear Brian” je tekstom & aranžmanom direktna posveta Brianu Wilsonu (The Beach Boys), pa je vredi citirati:
The radio was hypnotized
The airwaves in a trance
The boys are milling silently
Outside the local dance
The operator finally
Connected up my call
The phone boy took the message
But he couldn’t find a wallDear Brian
You held us so long
To ride on the wave of a song
Was part of America
When
You brought California home
A picture in pure vocal tone
A hymn celebrating the sea
Will leave its impression on meThe tapes are turning old and torn
The echo chamber dead
The boys don’t come round anymore
The old recorder said
And who knows where the outtakes are
That ended on the floor
A once forgotten harmony
Lying stranded on the shoreDear Brian
The home of the brave
Will always be one with your wave
There’s no one to touch you when
You
Step in that sand box again
To turn on the summer and then
You’ll ride sunset down to the sea
There’s thousands more down there like me
And we know that’s where you wanna be
Oni koji malo bolje poznaju opus Beach Boysa primetiće sa koliko pažnje su urađene vokalne deonice tako da zvuče kao da ih grupa peva. A ako ćemo da cepidlačimo, pažljivim slušanjem mogu da se primete direktne reference na pojedine Wilsonove pesme.
Kako od solo radova nije bilo nikakve vajde, Rainbow se okrenuo ozbiljnijim stvarima. Bio je jedan od ključnih ljudi na albumima grupe The Alan Parsons Project, a par godina je proveo i sa grupom Camel.
Za svoga života, Rainbow nije postao ono što je svojim talentom zaslužio. Slušajući ga danas, i dalje zvuči zanimljivo i sveže. Zato nije loše proveriti zašto ga je Alan Parsons zvao “One Man Beach Boys“…