Beryl

Taman što me je uhvatilo dobro raspoloženje posle preslušavanja par zanimljivih debitanata, dohvatih se novog albuma Marka Knopflera.

Bolje da nisam. Steaming mad

Već sam pominjao da sam od Claptona digao ruke još pre nekoliko decenija. Knopfler se ozbiljno kandidovao da mu se pridruži.

TrackerOčajnički pokušavajući da se što više distancira od Dire Straits nasleđa, opasno se približio situaciji da bude sam sebi dovoljan. Znate da nisam isključiv i imam sluha & strpljenja za razne eksperimente, ali za ovakve stvari nemam. Tracker (2015) je album čije pesme liče jedna na drugu kao jaje jajetu i teško ih je razlikovati. Jednom rečju – dosadan.

Ne dovodim u pitanje Knopflerove sviračke sposobnosti – u njih sam se davno uverio svojim očima, kao i u njegovu sposobnost da napiše dobru pesmu. Na ovom albumu, kao i na par prethodnih, sve je suviše narativno i beskrvno, a Knopflerov monotoni glas preti da me uspava. Njegova gitara je, nekako, u drugom planu i samo na momente može da se začuje kako bljuje vatru.

U kombinovanju celtic/folk/americana muzike mnogi autori su se pokazali interesantnijima, pa bih voleo da se Knopfler odluči šta će da radi u budućnosti – da bude muzičar ili recitator koji govori svoje pesme uz prateći bend.

Ovo što sada radi nikome nije potrebno.

Komentari su onemogućeni.