Golubica

Sarajevska pop škola je izraz koji se često pominjao u Jugoslaviji. Još od početka šezdesetih odnosi se na muziku koja je dolazila iz ovoga grada, a koja je imala specifični duh i šmek. Kakav? E, to je tek teško opisati – mora se proživeti.

Danas je, ionako, kasno. Green with envy

Za razliku od Beograda, Zagreba i Ljubljane, Sarajevo je oduvek bilo u nekom muzičkom ćošku. Glavni svetski trendovi su ga mimoilazili ili mnogo kasnije stizali do njega, ali talentovana raja je ipak opstajala. I terala svoje.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih, Beograd i Zagreb su se brzo prilagođavali i svaki na svoj način ispratili ono što je u tom trenutku bilo aktuelno. Indexi, kao najpoznatiji, a i svi ostali za njima, živeli su u svom svetu. Tu i tamo prilagođavali su svoj zvuk modi, ali nisu menjali suštinu. Zato se njima i nije desio punk, novi talas i sve ostalo u pravom smislu reči.

Ostali su kraljevi popularne muzike, ma šta da su svirali.

Jedna od najozbiljnijih sarajevskih postava bili su Ambasadori. Karakteristični po svojoj duvačkoj sekciji, imali su vrlo nadarenog kompozitora koji je lako pisao hitove (Slobodan Vujović) i bili su neka vrsta škole za kasnije uspešne muzičare (Perica Stojanović – Vatreni Poljubac, Vlado Pravdić).

ZovNjihov osećaj za pevače bio je istančan – kod njih je karijeru započeo Zdravko Čolić, njega je nasledila Ismeta Dervoz (Krvavac) o kojoj sam pisao, Jasna Gospić, koja i nije baš bitna za priču, a na kraju je u grupu došao mlađani ( u to vreme osamnaestogodišnjak) Hajrudin Varešanović.
Tako je grupa Zov ostala bez svog p(j)evača. Ali je ostao ovaj singl koji se i danas rado sluša. Može se jasno čuti da su vokali očajno snimljeni, ali nema veze.

Bolja verzija ove pesme će se pojaviti deceniju kasnije kada će Varešanović postati lice koje se prepoznaje – Hari Mata Hari. Smile with tongue out