Vukotinjanje (VI): KOKA ČISTUNICA

Kad potvrđuje, rasni patriota se izdilči i vikne: Njegoš šta!

Ovih dana sam naglo obezvoljio. Ovo uprkos ohrabrujućim izjavama naših probranih narodnih sinova da će bolje sutra početi već doveče. Supruga, naravno, vidi moju snuždenost i oprezno me podseća na psihijatrijski fakat da su traume mladosti uzročnici naših sadašnjih emotivnih havarija. Dobro, ja bih hteo da pomognem sebi. Vadim jednu traumu od pre četrdeset godina i analiziram.

Bio sam tada osnovac. Jednog dana učitelj nam je čitao priču Pošla koka na pazar. Ushićen umotvorinom predano je pokušavao da i đake oduševi. Dobili smo domaći zadatak: naučiti sa razumevanjem, pa da narednog dana iznesemo svoja zapažanja.

Na pazar

Mnoge su se čitanke od tada promenile, ne znam da li se razumemo. Radi se o jednoj koki koja je naumila da skokne do pazara. Kako joj je nožica bila kaljava, naredila je jednom žbunu da to očisti. Avaj, žbun nije hteo. I tu nastaju problemi, najmanje kokini. Ona je prosto rešila da pripreti. Dovela je kozu da obrsti žbun. Ali se i koza uzjogunila. Mislila je da ima lični izbor. Koka je rešila da insistira; dovela je vuka da izjede kozu. Ne lezi vraže, i vuk otkazuje poslušnost. Ucene se nastavljaju, ali čvrst moralni stav ispoljavaju redom selo, vatra i voda (ako nisam nešto preskočio).  Koka, međutim, rešava da ide do kraja. Dovodi konja da kazni neposlušnu vodu koja nije htela da kinji vatru. “Popij”, kaže koka, “konju, ovu vodu!” Konj lakonski izjavljuje: “Hoću”. Nastaje neočekivani rasplet: prepadnuta voda menja stav i gasi vatru, ova navodno nema kud i pali selo. Sad selo zdušno mlati vuka, te ovaj odustaje od moralnog kreda i kidiše na kozu. Prepadnuta koza počinje da brsti posle čega jadni žbun sabere dva i dva te očisti kokinu nožicu. Priča se završava tako što je nemoguća koka sa izvesnim zakašnjenjem, ali zadovoljna otišla na pazar.

Vispren kakav sam bio, priču sam lako zapamtio. Sa razumevanjem je išlo teže. Pitao sam starijeg brata, šta će koka uopšte na pazaru i to po svaku cenu? On je nabusito rekao da mudri tako što nikad ne pitaju. Tražio sam da mi sestra razjasni da li je u datim okolnostima baš najpreče očistiti nožicu, i to na žbunu?

Ona je kratko rekla da to naš narod drži za samopodrazumevajuće. Au, već mi je bilo nelagodno. Hrabro sam otišao u očevu sobu i kočoperno tražio da odgovori je li baš nužno zapaliti selo samo zato da neka koka ostvari svoj hiroviti naum? Ne kažem da me nije shvatio: verovatno je bio u nekim svojim teškoćama, tek ja sam se od batina spasio smionim skokom kroz prozor. Moja zbunjenost raste, te noći sam loše spavao. Ujutru, u očaju, na ivici plača prilazim majci i netaktično, bez uvoda izjavljujem: “Konj je pogrešio!” Nikada neću zaboraviti njen zabrinuti izraz. Smestili su me u postelju i privili obloge.

Iz noći u noć sam buncao. Sanjao sam selo u plamenu, mahnitu hajku na vuka, oglodanu kozu i prljavi žbun. Do besa me je dovodio prizor puta kojim se, zadovoljna i čista, gega bahata koka dok na obližnjoj livadi stoji sit i gasan konj s kalpacima.

Nekako sam prezdravio. To jutro, sa torbom na leđima, prišao sam đedu i zavapio: “Pa kakva je to priča?!”

Đed je gucnuo čašicu rakije, pomilovao me po kosi, pa rekao: “De, smiri se, priča kao priča. Dobro bi bilo da je zaboraviš, ali vidim, nećeš moći. Kad je tako, bar zapamti: nije ni partizanska, ni četnička, no narodna priča.”

U školi je bilo loše. Kad sam rekao da koka i nije trebalo da se miče sa bunjišta, učitelj je poskočio od jada. A kada sam zaključio da konj nije u pravu, pa makar bio i ugledni pravnik, pozeleneo je; ja sam razred ponavljao.

Eto, ovo je moja ispovest. Sve sam otvoreno stavio na papir. Ima nekog đavola u toj psihoanalizi; ukućani već misle da mi je bolje.

Ali narodu nije bolje. Ja sam zbog priče jednom ponavljao, a ona se u narodu ponavlja i ponavlja. Šta ja tu mogu, rekoh da je priča narodna. Po njoj, konj uvek smatra da nema ličnog izbora. I za taj stav se uvek izbori. Naročito kad su izbori.

Vukota Babović

(Naše gore lisci, Ošišani jež, 1998.)