Budućnost je zanimljivija od prošlosti

Ovim rečima, izrečenim novembra 2014, Robert Plant je stavio tačku na skoro dve godine otvorenu ponudu Richarda Bransona da se Led Zeppelin okupi još jednom, izvede 35 koncerata po svetu u izvršnoj produkciji Bransonove kompanije Virgin Group, a da za to dobije novčanu kompenzaciju u iznosu od tričavih 800 miliona američkih dolara. Sećam se da je Jimmy Page izrekao nešto što je bilo na granici da se okvalifikuje kao nimalo džentlmenski, a što bi se na kolokvijalni srpski lako prevelo kao “ko ga jebe: kad neće, ne mora, ja ga više nikad neću pitati”.

Da ne poveruješ, ali na čas je izgledalo kao da je Džimiju bilo stalo do tog novca, a ne do prohteva za ulaznicama koje nisu zabeležene nikad pre u istoriji. Jer, za onaj nastup 2007. godine, kada je u prodaju pušteno 12.000 ulaznica, neposredna potražnja je iznosila oko petnaest miliona upita. Takođe, petocifrene ponude na crnom tržištu za ulaznicu za neki veliki koncert nikada pre nisu bile zabeležene, kao tom prilikom. Upravo zbog tog slučaja, koncertne agencije su uvele praksu emitovanja ulaznica koje važe uz legitimaciju, ali to je neka druga priča.

Da su razmišljali pametnije, ni Branson ni Page ne bi ni pokušavali da se obrate Plantu, pogotovo sa tako nepristojnom ponudom. Jer, očigledno su zaboravili da je taj čovek parkirao ideju o klasičnom Led Zeppelinu već na svom prvom solo albumu, na kojem je zatečena muzika koja je bila sve, ali ništa nalik najvećoj rok grupi koja je ikada svirala. Recimo, ovako nešto.

Kada je Robert Plant objavio svoj prvi solo album Pictures at Eleven (1982), malo je reći da je publika Led Zeppelina očekivala jedno, a dobila drugo. Pride, gomila nekakvih loše tempiranih poteza je izazvala zbrku na terenu. Elem, kad je John Bonham umro, a grupa objavila proglas u kojem objavljuje prestanak rada i rasturanje grupe, svima je bilo jasno da je veličanstveno poglavlje rocka završeno. Posthumni album Coda je bio najavljen i očekivan još početkom 1982, ali je izašao tek krajem godine. Pictures at Eleven je izašao krajem juna te godine za Swan Song Records (matičnu kuću u vlasništvu grupe) i tad je bilo onih koji su pomislili da je to ono što su očekivali. Kad ono…

Pictures at ElevenNa albumu se nalazilo nešto sasvim mimo onog što je tvrda struja ljubitelja Zeppelina htela da prihvati. A Plant je uradio samo jednu stvar, onu kojoj su skloni zreli ljudi: kada je završio jednu etapu karijere, pokrenuo je drugu. Dakle, čovek je krenuo dalje, odbijajući da ostane zaglavljen u prošlosti.

Nema potrebe isticati: tih godina, ljudi poput Planta bi zaradili ludačke iznose čak i da su prodavali kikiriki ispred bioskopa. Mediji su reagovali na svaki njegov korak, pa nije morao naročito da se trudi da privuče pažnju novim izdanjem. Autorski sadržaj albuma, svirka i vokalna interpretacija, baš kao i aranžman i krajnja produkcija, upakovani su kao perfektni sadržaj koji u glavnu struju pop-rocka ranih osamdesetih ulazi na velika vrata. Album brzo stiže na drugo mesto UK liste i peto mesto američke liste Billboard 200. Prvi singl “Burning Down One Side” je, pak, prošao mnogo bolje u Americi nego na Ostrvu. Iz današnje perspektive, ta reakcija izgleda kao osveta Zepp-puritanaca i kao paušalno odbacivanje nečeg što nije odgovaralo očekivanju.

Pritom je vredno primetiti da je očekivanje publike takođe bilo paušalno. Samo je valjalo sačekati da se glave ohlade. Jer, bilo je jasno odmah, taj album je bio remek-delo, kao i sledeći The Principle of Moments (1983), čiji zvezdani trenutak “Big Log” je parnjak današnje pesme (slušali smo tu pesmu na Suštini pasijansa). Nije prošlo mnogo, a slušalačka publika je najzad kalibrisala svoje uši u skladu sa novim vremenom: nova karijera Roberta Planta je prihvaćena kao nešto vredno pažnje, kao što je i bilo.

Za sjajni gitarski rad na ranim albumima Roberta Planta posebnu pohvalu zaslužuje Robbie Blunt, do tada engleski session gitarista sa dobrom reputacijom. Tom čoveku je, izgleda, bio potreban katalizator u vidu kreativne kompozicije i dobrog aranžmana da bi iz njega bila izvučena sva ona moć poetičnog i pametnog sviranja gitare; prva tri albuma Roberta Planta, na kojima Blunt svira pre svog odlaska u neku drugu priču, izvesno su najsvetlija referenca u njegovoj biografiji.

Ja sam po prirodi stvari prilično osetljiv na sola izvedena na akustičnoj gitari, jer iz ličnog iskustva znam da tu nema prikrivanja – ili umeš ili ne umeš, a granica između dobrog i vrhunskog je za većinu nesavladiva, koliko god se tankom činila. Ovo je jedan od sola koji su uspeli da pređu tu famoznu crtu. Blunt ne samo da je perfektno pogodio atmosferu Plantovih ideja, već je i ključno doprineo zvučnom identitetu njegovih ranih albuma.

Pesma “Moonlight in Samosa” je balada o dvoje koji su se gledali ‘nako, ali se ništa nije desilo. Mnogo važno za tužnu metafiziku te priče: meni je ova pesma izuzetno draga iz dva razloga. Prvi razlog sam objasnio u prethodnom pasusu. Drugi: malo je pesama, poput ove, koje imaju miris egzotike. Ova pesma je dokaz da letnja muzika ne mora da bude dosadni pesmičuljak: pop muzika, očigledno, može da postoji i u nekoj višoj ravni koja nije svakom data ni na prepoznavanje, a kamoli razumevanje.

Kao bonus tim atributima dolazi i pouka koju sam prvi put uhvatio tek tada, kad sam čuo upravo objavljeno licencno izdanje vinila sa prvim albumom Roberta Planta, mada je vrlo upitno da li sam kao sedamnaestogodišnji savesni omladinac i samoupravljač razumeo suštinski: panta rei. Ljudi koji opstaju u jednom prostoru, ne mogu da napreduju. Ako je to mentalni prostor, a ne fizički, onda onaj ko sprečava promenu ostaje izgubljen, možda i zauvek. Imao sam tu nesreću da sretnem mnogo ljudi koji su doživeli takvu sudbinu. Nisam znao kako da im pomognem, jer nemoguće je pomoći čoveku koji ne želi sebi da pomogne. I to je neka druga priča: suština je bila u tome da sam ja, tvrdi ljubitelj Led Zeppelina, trenutno prihvatio to što sam čuo na albumu Pictures at Eleven, iako sam bio žestoko iznenađen.

Robert Plant je čovek koji je celog svog života gurao napred, a njegov aktuelni rad pokazuje da mu ne pada na pamet ni da uspori, a kamoli da se zaustavi. Jer, taj čovek vrlo dobro zna, a to je i radom i rečima poručio svojim saborcima iz jednog vremena kojeg više nema: budućnost je zanimljivija od prošlosti.