Slučajan pogled u stranu: igračke

Veća fotografija je ovde. Izrazito me nervira agresivna praksa tržnih centara svih veličina po kojoj je fotografisanje zabranjeno. Ja iz svoje kože ne mogu: Srbin, glavonja, inadžija, dok dlanom o dlan tresneš, već ću pronaći neki predmet da teram inat. I tako, dok sam čekao Jasnu da završi svoje razgledanje nekakvog butika u jednom tržnom centru u Senti, zarekao sam se da ću napraviti pet fotografija vrednih pažnje. I da vidiš, nije ih bilo pet, nego sedam. Jedna od njih je i ovaj pogled u spektakularno pretrpani izlog sa igračkama u susednoj prodavnici. Dežurni čuvar je bio udaljen deset metara od mene, ali me nije video i nije se zatrčao u mene kao june, kao što je to onomad učinio onaj kreten u jednom niškom tržnom centru… Ali, to je neka druga priča koju više ne smatram toliko bitnom – em beše davno, em nisam mogao sam protiv tri čovekolika stvora kojima je bilo dosadno, a hteli su na nekome da iskale bes zbog plate koja je bila ispod očekivanja. Idemo dalje.

3 komentara na temu “Slučajan pogled u stranu: igračke”

  1. Имао сам случај, два-три пута. Наравно, керберима нико ништа не објашњава, немају појма ко је то и зашто наредио, па је згодна тактика да се од њих тражи баш то објашњење. Боља тактика, која ми је пала на ум прошле зиме у неком кинеском дућану је да тражим да ме одведе до улаза да видим како сам испао будала ћорава и нисам видео онако велико обавештење. Да сам га видео, гарант бих га се придржавао, часна пионирска, само објавите и ето мене. Подваријанта тактике је да глас постепено појачавам док не привучем пажњу других муштерија, што је слабо примењиво јер их слабо и има.

    1. Istini za volju: na ulazu u ovaj tržni centar, kao i u nekim drugim tržnim centrima u kojima se takođe nisam pridržavao “zahteva”, postoji obeležje o zabrani upotrebljavanja fotoaparata. Pritom, naravno, niti zabranjuju niti mogu da spreče fotografisanje smartfonima: ograničenje se odnosi samo na nas za koje čovekoliki misle da nosimo “profesionalne fotoaparate”.

      Poenta je u tome da se oni vade na to da čim stupiš na tle tržnog centra, ti dospevaš u zonu privatnog poseda i tu on rukuje tobom šta smeš, a šta ne smeš. Smeš da ostavljaš pare. Ne smeš da fotografišeš. Smeš da razgledaš i dođeš ponovo, kad poneseš još para. Ne smeš da fotografišeš. Smeš da popiješ preskupu kafu u nekom lokalu unutar tržnog centra. Ne smeš da fotografišeš.

      Jasna stvar, tu proradi inat.

      1. А, да, ни тад нису приметили две клинке, само пет метара даље, које су пробавале гомилу ствари само да би се сликале са њима – телефоном. Фотка из телефона се, као, не броји.

        Не може он да се вади на приватан посед ако на улазу није истакао забрану. Тај посед је отворен за јавност, не траже чланску карту, дакле важи све као за остали јавни простор. И паркинг напољу је део истог тог поседа, па тамо није забрањено. Свирају га, јасно, но ми није јасно зашто то раде.

Komentari su onemogućeni.