Muzej bez glutena

Otkako je onaj teniser, kako mu ime, prestao da jede hranu sa glutenom, nastala je nacionalna stihija, utrkivanje ko će brže-bolje da se prilagodi takvoj dijeti: stvar prestiža! Jer kad Nacionalni Svetac Broj Jedan nešto kaže u svojoj Vaskolikoj Mudrosti, onda ima da bude tako i nikako drugačije. Međutim, valja primetiti da je trend globalne prirode: ono što smo jeli poslednjih pet hiljada godina sad više nije dobro za jelo. I tačka.

Moda nalaže da jedete bez 'leba...

Propagandi se pridružuju čak i interpretatori umetnosti. Ne propustite da vidite muzej bez glutena

Svet je jedno čudno mesto.

7 komentara na temu “Muzej bez glutena”

  1. Samo što smo pre tih 5000 godina nismo živeli po 80 godina u proseku, već 35 najduže i to retko ko. Onda si mogao da jedeš pohovane čvarke svaki dan, a za salatu belu slaninu od kita i to sve tri puta dnevno, nije bilo bitno. Ko ima nameru da živi oko današnjeg proseka mora da pazi šta unosi u sebe.

    Komentar se ne odnosi na gluten zapravo; pravo da velim ni ne znam tačno šta je (lako ću naći kada budem hteo) i žešće me zabole šta neki strani tenisač domaćeg porekla pojede, ali je suština u umerenosti. Od svega po malo i što različitije je jedini garant vitalnosti i dugovečnosti.

    1. Nismo mi hleb i gluten jeli DO pre 5000 godina, nego VEĆ 5000 godina.

      I nije poenta u tome da ćemo živeti duže ako izbegavamo gluten, jer nećemo živeti duže ako izbegavamo gluten. Ta supstanca je, navodno, na smetnji ljudima koji žive u posebnom režimu kondicioniranja svoje fizičke spreme, pa gluten smeta efikasnosti dopinga kojem ti ljudi pribegavaju.

      A da objašnjavam poentu ovog priloga, zaista nema smisla.

    1. Naravno, dobro je imati više pogleda na stvar, koga zanima; hvala na tom dodatku. Meni je, pak, od ovog više po volji blog I Fucking Love Science, gde se u prilogu o glutenu kaže i ovo:

      Going gluten-free is bang on trend right now. While only around 1% of Americans have celiac disease, around one-third of U.S. adults are trying to cut gluten out of their diet. Why? Well, many perceive gluten-free foods to be healthier, when in fact they’re generally not, and as many as 6% supposedly have a new syndrome of gluten intolerance called “non-celiac gluten sensitivity” (NCGS).

      (postoje linkovi u originalu citiranog pasusa)

      Naravno, uvek ima ljudi koji vole da šilje patku na strani biranih argumenata, težeći pritom da stvore utisak da su više u pravu od nekog drugog. Mene takav pogled na svet ne interesuje (blog IFLS obožavam zato što je lujka koja ga vodi luda k’o struja i uspela je da dođe do nivoa ličnog kontakta sa nekim od važnih popularizatora nauke, a ne zato što je, šgjz, ona u pravu, a neko drugi nije).

      Mnogo više od glutena me zanima (zapravo, gluten me ne zanima uopšte) neka druga relacija, na nju sam skrenuo pažnju u samom prilogu. I opet da kažem: da sam mislio da treba da pravim uputstvo za čitanje Suštine pasijansa, ne bih ja blog ni pokretao :mrgreen:

  2. Stvar je prilično jednostavna, ali je uključeno nekoliko aspekata. Prvo, ranije šta su ljudi jeli (ili ne) ne znači ništa. Promenili su se i ljudi i bakterije i tolerancija prema nekim vrstama hrane. Promenila se i vrsta hrane. Životni vek je bio toliko kratak da nije bilo bitno šta ko jede (a nisu ni znali sastav hrane). Alergije i netolerancije prema nečemu je u stalnom porastu zbog, mahom, preterane higijene u mladosti. Fenomen takvog uticaja nekog sportiste na ljude je, pak, nešto drugo, to me najmanje zanima šta i zašto on ili bilo ko sličan radi. Zapravo to me zanima kao što me zanima zašto kišne gliste izlaze posle kiše (koji andrak onda se javljam, jel’:). Ako treba da pratim šta on radi i zašto, onda sam stvarno dokon. Žao mi je te energije potrošene na prenos i snimanje tekstova o tome na nekakvim diskovima.

    Globalni trendovi kao posledica ljudske gluposti me opet zanimaju toliko. Spomenici ljudskoj gluposti niču svaki dan. Pa zatim, da li je 1% ili 3% mnogo neki će reći “da”, neki “ne”. Ova brojka će biti svakako u porastu zbog, ponavljam, preterane higijene, pa bi stvar valjalo shvatiti ozbiljno. A verovatno i postoji već definisana nekakva granica kada se pojava uzima za ozbiljno. Pa zatim, što duže živimo, neke druge stvari postaju bitne.

    Najveću potvrdu u prilog nečega na portalu “Dokazi u medicini” koju sam pročitao je da “za sada nema dokaza” da je nešto štetno, a mislim da sam pročitao sve što su objavili. Naravno, kao i kod svega uzimam sve sa zrnom soli, pa proverim i na drugim mestima kada me nešto baš zanima. Ispostavilo se da su verodostojni dok, s druge strane, demoni nikada ne spavaju.

    No, da ne davim više, izgleda ipak ne umem da čitam šta piše ovde, pa se neću ni javljati više.

  3. Него, зврчка с друге стране: одакле они знају да су људи живели у просеку 35 година тада и тада? По саставу костију. Који у просеку одговара саставу костију данашњег тридесетпетогодишњака. Али кост није дрво, нема годове. Не видим како могу да докажу да су то баш кости тадашњег тридесетпетогодишњака, а не двоструко старије особе. Ако се животни век толико променио, ко каже да нису и кости.

    1. Ja ne sumnjam previše u podatak o tridesetak godina životnog veka premedicinskog Homo Sapiensa. Životni vek u savremenih humanoida (pa i primata uopšte) je tu negde. A mi nismo uspeli jer smo bili matoriji nego prilagodljiviji, u šta nas uveravaju matorci iz reda za penziju ispred pošte.

Komentari su onemogućeni.