Faces

Naredne dve sedmice predstavićemo svet kroz objektiv porodice Leković. Kao što je red, dama ima prednost.

Aleksandra Leković - Faces

O svom bavljenju fotografijom Aleksandra Leković kaže:

Moje bavljenje fotografijom nema uobičajeni početak – tata nije razvijao filmove u kupatilu, niti sam za 16-i rođendan dobila svoj prvi analogni aparat ;), ali sam se zato udala za zaljubljenika u fotografiju i par godina „trpela“ tu njegovu pasiju, sve dok se i sama nisam zarazila. Pre nego što sam prvi put uzela aparat u ruke, sa namerom da fotografišem a da to nema veze sa porodičnim proslavama, letovanjima i sl, videla sam stotine fotografija, krajičkom uva slušala o pogrešnim kompozicijama i pregorelim detaljima i apsolutno mi nije bilo jasno šta to drži sve te ljude na sajtovima do 3h ujutru (a sutra se radi!) i što toliko uzbuđenja oko nekih sitnica.

I na prvi fotografski pohod sam pošla radi društva, naravno – a pošto su svi nosili aparate, onda i mali Mujica… i uživala sam! Kasnije su mi neki od fotografa pričali da im nije delovalo da od tog mog škljockanja može da krene neka zanimljivija priča, ali im je drago da su pogrešili… a tek meni!

Tako je krenula ta zaraza koja me i dalje ne pušta, a ono što me nagnalo da prihvatim fotografiju kao način izražavanja i da se njome bavim, ostalo je nepromenjeno i isto kao na početku – uzbuđenje i komešanje u stomaku kad vidim dobru fotografiju ili mi se učini da sam snimila neku. U međuvremenu, nastavila sam da fotografišem u svim prilikama (i neprilikama), a moja interesovanja u fotografiji su se kretala od koncepta, ka dokumentarnoj, pa i street fotografiji, ali se i dalje sve to smenjuje i komeša, u zavisnosti od prilika i nekih mojih životnih faza.

A evo i priče o poreklu prve fotografije iz ovonedeljnog niza:

Fotografija je nastala u Luvru, prilikom prošlogodišnjeg boravka u Parizu. Bila sam fascinirana prostorom i eksponatima, ali sam krajičkom oka gledala posetioce, birala uglove i situacije te zapazila čoveka u odelu koji je silazio niz stepenice obložene kamenim pločama. Tada je u kadar uleteo čovek čije je lice dopunilo prvi plan i narušilo potpunu pravilnost, ali i sterilnost fotografije. Rekla bih da je to upravo onaj “odlučujući momenat” na koji uglavnom nemamo uticaja, a koji se fotografima ponekad posreći. Kasnije, na nekim sajtovima su mi predlagali da izbrišem čoveka u prvom planu, ne shvatajući da, po meni, upravo on fotografiju čini specifičnom i zanimljivom. Fotografija je deo serije “Between the lines / Omeđeni linijama”.

Komentari su onemogućeni.