Samo jedna suvisla podela

Pita me prijatelj pre neki dan “Čegbre malo, a šta ti zapravo smatraš pravom južnjačkom rok muzikom?”. Uh, jebote: pogodi u centar mete prvim metkom.

Stvar o kojoj smo već razgovarali, a koju će vam svaki samuraj Skoja – ili barem oni koji se redovno oglašavaju u muzici za popodne – posvedočiti svojim rečima, ali sa istom poentom: muziku vredi deliti samo na dobru i lošu. Sva ostala razvrstavanja, stilska etiketiranja, deljenja i slične zametne rabote postoje samo iz puke potrebe da nekako katalogizujemo te sadržaje u cilju lakšeg pronalaženja, pribavljanja i slaganja u policama (onim u plakaru i onima u pameti). Nijedna uska klasifikacija muzike ne može ništa dobro da donese, ma koliko da se trudite.

Nego, da čujemo nešto, pa da vam tako ilustrujem poentu svog nedavnog mentalnog meandrčenja. Glasno, molim.

Mnogo puta smo videli druge koji se silno upinju, nejasno zašto, da svaku muziku prilagode nekom svom poimanju. Najveći problem tog načina je u tome što striktne klasifikacije vode u stereotip, a to znači da se i o nekoj konkretnoj muzici sudi iz pozicije tog stereotipa, koji je unapred određen ličnim ukusom i ograničenjem sopstvenog znanja. Neko ko tako posmatra svet uobičajeno poistovećuje muziku koju ne voli sa lošom muzikom. Sretali ste takve, zar ne? To su ljudi sa kojima možete samo da uzalud trošite reči i vreme.

Nije problem za druge: svako ima svoj pogled na svet, a nije naše da se mešamo u tuđe poglede, pogotovo kad su ti pogledi sitni. Meni je problem je kad samog sebe uhvatim da sam ugazio u vlastiti stereotip i nečemu dao etiketu koja nema veze s pameću. Slučaj koji pamtim je pred vama.

_ * _

Grupa Little Feat je jedna od velikih middle of the road rock grupa iz zlatnog perioda američke rock produkcije sedamdesetih. Grupu je u Los Anđelesu osnovao i predvodio harizmatični Lowell George, odlični gitarist i još bolji autor pesama. Bio je to čovek koga je Frank Zappa izbacio iz benda The Mothers of Invention, kako kaže ova legenda, zato što je petnaest minuta solirao nasred koncerta, zaboravljajući da prethodno uključi pojačalo. Verovatna istina je ta da je Zappa prepoznao talenat mladog Georgea i motivisao ga da napravi sopstveni bend.

Little Feat

Little Feat je bend koji je odmah zauzeo pravac čvrstog gitarskog roka koji je svoje utemeljenje imao u južnjačkom blues-rock maniru. Bilo je to vrlo popularno tih godina, pa nije čudo da je L.A. ekipa zahvatila u zvukove juga: čvrst highway zvuk je osvojio radio talase i prolazili su bendovi kao što su The Allman Brothers Band, Lynyrd Skynyrd, The Charlie Daniels Band, ZZ Top… Smešteni na zapadnoj obali, Little Feat su od samog početka (prvi album su objavili 1971) pokazali visoku sviračku vrednost, ali i jak i homogen autorski identitet. Glavni autori su bili Lowell George (koji je bio i glavni kreator zvuka benda) i njemu komplementarni Bill Payne, a ceo niz od sedam studijskih albuma do 1979. godine predstavlja jednu od najuspešnijih priča američkog rock’n’rolla sedamdesetih.

Uzgredna beleška: postoji još jedan prikaz grupe Little Feat u arhivi muzike za popodne na Suštini pasijansa. Tamo poslednja rečenica glasi: “Izvadite bilo koji album grupe do 1979. i naći ćete ono nešto.” To je to.

Priča se naglo prekinula kada je Lowell George iznenada umro u hotelskoj sobi tokom jedne promotivne turneje solo albuma, juna 1979. godine. Ostatak benda se nije snašao najbolje u tom času: završili su album Down on the Farm i rasformirali se, nemajući ideju šta bi dalje bez harizmatičnog frontmena i faktičkog lidera.

Za mnoge, to je bila završena priča. Zato je neke iznenadilo to što se bend ponovo formirao 1987. godine. Sva je istina da su se trojica članova benda srela na jednom studijskom sešnu godinu dana ranije, pa su prepoznali da tu još uvek postoji neka hemija. Pozvali su odličnog gitaristu Freda Tacketta da popuni frontalni zvuk, kao i čoveka koji se u daljoj sudbini benda pokazao mnogo više od visokoprofesionalnog frontmena. Craig Fuller je bendu doneo onu novu energiju koja menja kompletnu sliku. Osim što je sjajan pevač i solidan gitarist, Fuller je i odličan songmaker: bio je koautor u osam od deset numera snimljenih za album Let It Roll (1988). Istina, baš je pesma koju danas slušamo jedna od one dve koje on nije pravio, ali ne mari.

Let It RollSad dolazim na poentu s početka: razmišljajući o tome kako posle Lowella Georgea grupa koju odvajkada volim ne može da pruži ništa što bi mene zanimalo, nisam našao za shodno da proverim taj album, iako sam znao da je postigao fenomenalan uspeh na tržištu. Negde sam možda i čuo numeru ili dve, ali tu nije bilo onog močvarnog zvuka koji ja toliko volim i tad sam paušalno odlučio da sedam studijskih albuma i fenomenalni živi album Waiting for Columbus (1978) predstavljaju sve što ikad želim da znam o grupi Little Feat.

A to je, braćo draga, klasičan upad u zamku stereotipa, uz upadljiv izostanak bilo kakvog, a kamoli suvislog razmišljanja. Nije reč o tome da je album Let It Roll postigao veliki uspeh na top listama, već da je pokazao da dobar bend može da ima više lica na istim temeljima. Prostim rečima: bila je to dobra muzika.

Relativno nedavno, u nekom levom kontekstu sam natrčao na numeru “Let It Roll“, koja mi je, dakako, poznata iz doba kad sam još uvek mogao da podnesem povremeno gledanje MTV sadržaja. I tad sam malo zastao i setio se kako sam još onda, sad već poodavno, doneo odluku koju uopšte nije trebalo da donesem, jer ona ničemu pametnom nije poslužila. Potrudio sam se, našao album Let It Roll, preslušao ga i postideo se pred samim sobom.

Bio je to pravi trenutak da podsetim sebe, kao što sad podsećam vas, na već izgrađeni stav da postoji samo jedna suvisla podela muzike.

_ * _

Postoji još jedna mala digresija (iliti offtopic, što bismo danas rekli na engrpskom) koju moram da vam odam. Tokom dve-tri godine s početka milenijuma, u Kragujevcu je funkcionisao fenomenalni radio “Prvi na skali”. Emisiju koja se zvala “Let It Roll”, a koja je išla petkom od 21 do 22, vodio je naš samuraj Zoća Peacock. Štaviše, čak sam pred mikrofon te emisije stigao jednom prilikom, a drugi put sam izveštavao telefonom posle koncerta Santane u Budimpešti. Bilo je taman toliko davno da bismo mogli da ispredamo neke simpatične lovačke priče o tom vremenu. No, prepustiću to Zoći, koji će jednom prilikom možda naći za shodno da nam ispriča ponešto o tom radiju i tom vremenu. Ja ću se ograničiti samo na to da sa vama podelim fenomenalnu špicu te emisije. Verujte mi na reč, sadržaj je bio još bolji.

1 komentar na temu “Samo jedna suvisla podela”

  1. Jedan sam od onih koji je pao u istu zamku kao i ti. Waiting for Columbus je bio dostojni testament jedne od najvećih grupa svih vremena – bila je to “muzika za muzičare”, kako su govorili američki novinari. A posle toga teško je nastaviti dalje, a nije me mnogo ni zanimalo jer su se dešavale neke druge stvari. U svakom slučaju, sada je prilika da se ispravi još jedna zabluda iz mladosti.

    “Prvi na skali” je bio ambiciozan pokušaj da se u Srbiji napravi nešto što će zvučati aktuelno. Tu mislim na zvuk & ugođaj celog programa. Uspelo mi je da to valjano odradim i ponosan sam na taj deo života. Moja autorska emisija “Let It Roll” bila je samo delić tog mozaika i ne razlikuje se mnogo od onoga što se može naći na ovim stranicama. Ideja za emisiju mi je bila da slušaocima predstavim neke nove muzičare za koje sam mislio da su kvalitetni i izvučem iz naftalina manje poznate stare pesme.

    Neke od tada snimljenih emisija, pa i moja, mogu se naći na ovom linku
    http://www.prviprvinaskali.com/clanci/radion/posveta-programu-prvi-na-skali.html

    Ko je zaludan, može i da ih presluša. 🙂

Komentari su onemogućeni.