Muzika jeste, nemuzika nije

Ma idi, očekujemo od muzičara kao da su vanbračna deca Zevsa, Izide i Bude

Stara Marfijeva podgovorka kaže da je bolje da rezultati nekog posla liče na nešto nego da ne liče ni na šta. Nije se baš proslavio, taj Marfi, ovom dosetkom jer ima poslova koje je mnogo bolje ne počinjati ako im je cilj da na kraju tek liče na nešto. Recimo, ona glupa staklena piramida u Parizu. Razumem, doduše, da se spektakularnost zgrade pravljene u obliku knjige da bi se u nju stavila biblioteka upravo pojačava poređenjem sa nečim tako seljački (na način kojim Crni Guja izgovara reč peasent) kičastim, pa mi se opet čini da to nije bio razlog njenog nesrećnog piramidalnog postojanja.

Nastavak priče, svakako, neće imati nikakve veze sa zgradama, pa bi stoga valjalo pustiti neku muziku, zavaravanja čitaoca radi. Valjalo bi, ali ne danas.

Evropska komisija za govnjave standarde i merenja

Dakle, rokenrol nije imao baš ništa zvanično da izjavi povodom pariskog masakra. Da li je to dobro? Po meni jeste, jer, kao što rekoh malopre, bolje je ćutati ako su gluposti sve što se ima reći. Bolje je otkazati koncert nego trpeti Fila Kolinsa koji, u naletu svoje sveprožimajuće jedinstvenosti, preleće pola Zemlje e ne bi li svirao za gladnu decu Afrike. I da, neću zaboraviti jednog od naših, ili čiji li su već, doktoriranih muzičara onoj stvari: bolje je ostati kući nego u ambasadi sa papirića prepisivati reči žalosti i utehe.

I zaista, sa mnom se slaže komentator Observera, koji je u nadahnutom tekstu četiri puta poručio grupi planetarno omiljenih rekorda (u daljem tekstu U2) da se jebu. Fantastično, nisam mogao da verujem sopstvenim očima: novinar se usudio da im U2 po spisku!

Muzika je oduvek bila lukrativna privredna grana. Kažu poznavaoci dotičnog štiva da u Bibliji piše kako su jedino zabavljači oslobođeni zabrane rada sedmog dana (koji god to dan u nedelji bio) – iako moji crnogorski geni prigovaraju da u dotičnoj situaciji nema nikakvog oslobađanja, da je u pitanju čisto maltretiranje. Premotajmo događaje par hiljada godina napred i videćemo upravo maltretiranje nesrećnog Sida Bareta koji preklinje da ne želi sve te obaveze koje su mu kroz ugovor sa diskografskim parazitima potuljeno i sitnim slovima ušle u život, već samo želi da svira gitaru. Da ne spominjem dalje.

Sid

A onda se pojavilo U2, cunami stvoren muzičkom formulacijom genijalne marketinške ideje po kojoj stvari koje svet ne uništavaju ipak mogu da ga spasu. Bila je to kap koja je prepunila čašu očekivanja od muzičkog zabavljanja naroda. U2 je nadalje briljantno odigralo ulogu Izdajnika Jueha, kome, kao što lepo kaže slobodnjačka kletva, ni hiljadu smrti nije dovoljno. A kamoli tamo neke četiri psovke.

Ali, sa mnom se ne slaže komentator Observera, koji kaže dalje: neka su otkazali pariske koncerte, ali morali su da se pojave. Makar na trgu. Makar jedan Sunday, Bloody Sunday da odsviraju. Makar na suvo. Nisam mogao da verujem sopstvenim očima: novinar, uprkos svemu, priželjkuje aktivizam U2? Još uvek postoje ljudi, stariji od tri godine, koji, uprkos svemu, veruju da Bono ujutru ustaje iz kreveta ako mu na račun ne legne par tuceta hiljada nečega?

Sve što je danas od muzike ostalo herojsko je batrganje onih koji se uzaludno opiru prodaji. U dobru i u zlu, stanje je takvo. Aman, evo nas na ivici stolice čekamo da nam legne FLAC novog Bouvija od sedamdeset leta, tugo jesenja. Muzika više nema kreativnu unutrašnju energiju koja bi nas doticala generisala profit (kada se setimo ekipe koja je svirala na Live Aid koncertima, mozak se raspameti). Pa ako smo se do sada uljuljkivali da nije tako, nedostatak reakcije U2 na pariske događaje nas definitivno uverava u jednu od dve stvari.

Ili je bavljenje muzikom, jednostavno rečeno, arhivska rabota, kada je sećanju na rokenrol bolje da iščili sa ovo malo dostojanstva što nam je svima ostalo nego da trpi Bona ispred video bima sa Ajfelovim tornjem usred znaka hipi pokreta.

Ili se bavljenje muzikom vratilo tamo gde i treba da bude: u nemir, u bes, u podzemlje. I neka sam levičarska pička, ali ja verujem u scenario po kome klinci, kad budu izlazili iz podruma, neće sa sobom nositi ni milost ni zarobljenike.

2 komentara na temu “Muzika jeste, nemuzika nije”

  1. Look at the crap I took all those years ago! Bono is now almost six feet tall and over 80 Courics in weight!

Komentari su onemogućeni.