Skoči, kažu

A nation in his eyes

Nije za ovu priču toliko bitno razumeti kako je uopšte moguće dogurati do dvadesete godine, a ne čuti ama nijednu Bowievu pesmu. A baš to se meni desilo: Jump They Say jeste moj prvi Bowie. Naravno da mi je kasnije do ušiju stiglo sve ono što mora, da ne nabrajam sada. Bio sam mladi, dvadesetogodišnji dugokosi student mašinstva kada je MTV prvi put prikazao spot Davida Bowiea Jump They Say. Ništa mi se tu i tada nije dopalo; čak sam se, tipično hevimetalski, sprdao sa pesmom.

Šta ćete: mladost–ludost.

Jedino opravdanje za, iz sadašnje perspektive i ne tako mladog, studenta mašinstva može da bude činjenica da nisam jedini kome su potrebne godine da bi se pomirio sa slojevima Bowievog stvaralaštva – namerno kažem pomirio a ne razumeo, jer nemam iluzija da mi je moguće iole ozbiljno razumeti šta sve Bowie nudi u prividno istom obliku kojim nam se obraća onolika masa muzičara i muzičara.

Ovde je – i ne samo ovde – pre dvadeset dve godine bilo besmisleno baviti se saosećanjem. Tada je ovde – i ne samo ovde – bilo tako važno stideti se svog autističnog deteta, udariti ženu, nemati mogućnost da u kolicima uđeš u opštinu, biti seksualno – i na svaki drugi način – normalan. A baš tada nam je David Bowie na nos natrljao Jump They Say, malu priču o posledicama društvenog pritiska.

Vreme je prošlo – Zoran Modli ukazuje na deset godina kao standardno vreme potrebno za prihvatanje Bowievog stvaralaštva – i vidimo kako se čak i naše društvo, iako često bolno i uz natezanje, polako pribižava prihvatanju jednostavne činjenice da svetu ima tako malo stvari koje se moraju. Samo jedna, zapravo.

12552564_10207801250819696_4924971130675139310_n

I zato vest o Bowievom prihvatanju te jedne jedine neizbežne stvari toliko boli, čoveka podilazi jeza, ruke se tresu: ko će nas od sada opominjati? Čiju ćemo senku na horizontu tražiti pogledom? Ko će pred nas, dobre đake koji žele da uče, postavljati teške zadatke? Nemamo odgovor na ova pitanja.

Danas, kao nikada do sada, osećamo da se opraštamo od nečega bitnog, čak važnijeg od dede prvoborca ili bake koja nam je pekla uštipke: danas smo svi zajedno i odjednom ostali bez jedne stvari koja bi nas uvek zaustavila. Ostali smo bez lepote glasa, prefinjenog stasa i blještave inteligencije.

Pa ipak: zauvek ćemo imati jednu stvar koja će nas uvek zaustaviti. Zapamti, čitaoče: ako si stao kada su čuo Bowiea, onda si čovek. Tek onda si čovek.