Biblijsko crna

Kada je pre neko veče Efi skrenuo pažnju fejZbučne bratije na ovu izvedbu legendarne pesme, za koju inače nisam znao, milion mi se stvari skupilo u jednu tačku. I nisam znao kako će se završiti, osim da odmah moram da napišem nešto o tome. Hteo sam da zahvatim sve odjednom. A ne može se sve odjednom. Bar ne kad je reč o ovakvoj muzici.

Predlažem vam pažljivo i skoncentrisano slušanje, a potom da se latite istraživačke misije u svim smerovima koji vode od ovoga. I nemojte se začuditi kada utvrdite da tih smerova ima mnogo. U međuvremenu ću vam dati par putokaza, da vam ubrzam prve korake u potrazi.

Auh, jebote. Who me?

– * –

Samo je Robert Fripp znao da je zauvek izgubljen kreativni momenat koji je zamislio na početku rada grupe King Crimson i delom uhvatio na prva četiri albuma. Neki ljubitelji grupe danas tvrde da je tamni period rada grupe od tri albuma – Larks’ Tongues in Aspic (1973), Starless and Bible Black (1974) i Red (1974) – bio muzički najbolji kada se saberu i uporede svi konteksti raznih muzičkih inkarnacija pod imenom King Crimson; ali, odlazak u ćorsokak je tog časa bio neminovan. Iz današnje perspektive se prepoznaje šta je Fripp uradio: okupio je novu ekipu neverovatno kreativnih ljudi, a onda im postepeno prepustio sve više kreativne slobode. To je kulminiralo na albumu Red, na kojem Fripp de facto nije bio ništa više nego gitarista koji je povremeno pomagao ekipi da zgotovi album.

Kada je John Wetton došao u grupu King Crimson 1972. godine, bio je već pečen muzičar sa reputacijom čoveka od ideje. Bio je on pozivan u King Crimson i ranije, ali je odbio radi učešća u radu grupe Family (gde je ostavio dobar trag). Ovog puta, kockice su se složile: King Crimson Mark III je bio sastavljen od muzičara za koje nisu postojale kategorije. Bill Bruford je napustio Yes nakon što mu se smučilo da gleda ostale članove grupe kako se noćima napijaju viskijem u kokakoli i beskonačno raspravljaju o glupostima (“…In Yes, there was an endless debate about should it be F natural in the bass with G sharp on top by the organ. In King Crimson… you were just supposed to know.”). David Cross je bio muzički genije od one vrste kojima si mogao da daš nogu od stolice, komad kanapa i staniol iz kutije cigareta i on će od toga napraviti nešto na čemu može da odsvira nešto suvislo. Pokrivajući violinu, violu, flautu i sve vrste klavijatura, dao je zvuku grupe prostor za gradnju katedrale zvuka.

Koincidentno ili zaverenički, i Peter Sinfield je baš tad digao ruke od toga da bude zakulisni ideolog grupe. Fripp je dugo tražio nekog drugog, a da li je pogrešio što je, na Wettonovu preporuku, izabrao hermetičnog Richarda Palmer-Jonesa ili je to ispalo baš kako treba, i danas je predmet rasprave među onim ljubiteljima King Crimsona koji su zaboravili da slušaju muziku i posvetili se verbalnom meandrčenju.

King Crimson

Činjenica je da je Wetton prilično brzo osetio da je ovo njegovih pet minuta: malo po malo, preuzeo je kreativnu kontrolu u grupi od sve manje zainteresovanog Frippa. Album Starless and Bible Black se može smatrati poslednjim koherentnim komadom grupe King Crimson u toj inkarnaciji. Tako nešto se nije nikad ponovilo.

Red je da čujemo i King Crimson u izvedbi numere “Starless“.

– * –

Kad rekoh “tako nešto se nije nikad ponovilo”, mislio sam na King Crimson. Priča o tome šta je Fripp radio kad je raspustio grupu, pa je ponovo okupio sedam godina kasnije, biće ispričana drugi put. Zadržimo se tamo gde se ovakva muzika jeste ponovila. Doduše, u sasvim drugačijem pakovanju, ali na tragu istog majstorluka zasnovanog na virtuoznom sviranju.

Elem, U.K.

Bruford i Wetton su tražili prostor da nastave nešto što su uhvatili tokom rada na tri albuma u KC. To je čak išlo dotle da su startovali Frippa da opet osnuje King Crimson, što je ovaj hladnokrvno odbio. Potraga je nastavljena i dok su ljudi radili u nekim ad hoc varijantama. David Cross je negde nestao, ali su zato pokušali da vrbuju Ricka Wakemana lično. Ta ideja je lako zaustavljena silom novca, jer Wakeman je tada bio zlatna koka svom izdavaču. Rešenje je zdipljeno iz benda Franka Zappe, gde se u to vreme uglavnom nije znalo ko pije a ko plaća: Eddie Jobson, vunderkind koji je po instrumentarijumu i muzičkim sklonostima bio uporediv sa Davidom Crossom, ostao je drugar sa Wettonom iz vremena njihovog kratkotrajnog zajedničkog rada u grupi Roxy Music. Uto je Bruford doveo gitaristu sa kojim je već sarađivao: Allan Holdsworth je muzičar čiji kapacitet znanja je uporediv sa onim koji je ispoljavao Fripp, do toliko slične mere da je na kraju morao da kreira sopstvene štimove gitare da bi uopšte mogao da odsvira to što je zamislio…

UK

Kreativni naboj nije nedostajao, svirački kapacitet ove četvorice je do tada na sceni viđen malo puta i žurka je mogla da počne. Međutim, kakva crna žurka: sindrom sukobljenih sujeta i nedostatak pravog gazde učiniše svoje. Bruford je pobegao prvi, Holdsworth se samo Bruforda i držao pa je otišao za njim, a kad je doveden Terry Bozzio da svira bubnjeve, grupa naprasno ispade power trio bez frontalnog gitariste. I tako jedna velika ideja ispade relativno kratkog daha. Doduše, ima u grupi U.K. trenutaka vrednih pažnje, pa i priče, ali prepustiću to Peacocku da ispriča kad mu dođe žuta minuta (posle će on da se žali kako sam ga ja prozivao i davao mu teške domaće zadatke, što je doduše istina, ali nije sad u tome poenta Angel).

Dakle, bend se razišao, svaki na svoju stranu. Jobson je otišao da eksperimentiše na onom perverznom albumu “A” grupe Jethro Tull (neke stvari prosto ne idu jedna s drugom). Bruford se malčice igrao idejom o sopstvenom bendu dok ga Fripp nije pozvao u sledeću inkarnaciju King Crimsona. Za Holdswortha nije bilo zime: bog otac više ne zna na koliko ploča je taj čovek svirao kao gostujući muzičar; a džezoidni derivati u kojima je bio aktivan su vazda aktivni na sceni, pa je bilo posla. Slično i Bozzio: kad jednom prođeš kroz bend Franka Zappe, nema brige za buduće angažmane.

No, neko mora da ispadne najpametniji.

– * –

John Wetton je odavno primetio da je Japan neverovatno zahvalno mesto za muzičke forme u domenu prog rocka. Tamo punk sa jedne i arena rock sa druge strane nikad nisu došli na nivo kao na Ostrvu. Zato je Japan prepun koncertnih sala kakav je, recimo, centar Sava u Beogradu: čovek je sabrao dva i dva i počeo da ordinira po Japanu sve češće.

U međuvremenu je Wetton najzad našao formulu koja se posrećila u kontekstu osamdesetih: grupa Asia je bila ono pravo težište između progresivnog sviranja i komercijalno prihvatljive forme, koja je čak i na radiju dobro prolazila. Romantične osamdesete: moglo je da se proda šta god se sviralo. No, Asia se vremenom pretvorila u sopstveni perverzni odraz u ogledalu, što je manje vredno priče od ostalih, ali svakako poučno za poentu: šta god da je grupa snimila, u Japanu se prodavalo kao da ne postoji sutra. Wetton je čak i svoju solo karijeru, zasnovanu na malo albuma ali mnogo živih nastupa, podredio tržištu Japana.

Zato valjda nije ni čudno to što se ovaj snimak sa okupljanja grupe UK 2012. godine pojavljuje baš iz Tokija. No, bio je ovo eksperiment one trojke koja je i zatvorila kratku karijeru grupe UK: Wetton, Jobson i Bozzio su izneli tu svetsku turneju. Zavirite li u faktografiju, videćete da je stvar i počela tako što je japanski producent ponudio Wettonu da spremi dva U.K. reunion koncerta… Dva koncerta se pretvoriše u svetsku turneju.

U međuvremenu, John Wetton ima zdravstvenih problema. U proleće 2015. su iz njega izvadili maligni tumor od jednog kilograma; navodno je sada dobro; odmara se.

– * –

Priči i divergenciji nikad kraja. Najbolje je ovde zastati. Osim jedne naročite ideje koju imam za vas. Nedelja je popodne, pa ako nemate ništa pametnije da radite…

Elem, postoji jedna stvar koju sam naučio od dobrih ljudi još onih godina kad Google nije postojao, a znanje o muzici smo strpljivo i mukotrpno sticali slušajući albume dobre muzike i čitajući imena muzičara, a potom još mukotrpnije tražeći gde ih još ima. Upravo je to način ako volite progresivne forme: šta god da tražite i iskopavate, možda nećete naći ono što ste tražili, ali ćete naći ono što je vredno pažnje i naučićete puno usput.

Evo predloga za vas: ispratite ovo brdo linkova koje sam vam posejao u ovoj priči, koja je ionako već i sama razuđena na stotinu strana. Ozvučavajte svaki članak koji budete čitali o nekome muzikom koju je taj stvorio ili učestvovao u njoj. Povezujte karijere i tražite važne veze. Pronalazite ključna imena, pamtite ih i istražujte. Recimo, junak današnje priče, John Wetton, jedan je od zaslužnih za nasleđe progresivnog rocka, naročito sedamdesetih i osamdesetih; prekopavanje po njegovoj fonografiji je zabava za celo godišnje doba. Ali iskopavajte i druge igrače: utvrdite gde je sve svirao Eddie Jobson, na primer, pa nađite primere.

Kopajte tako dok ne budete pronašli nešto što zaista niste znali. Znate li u čemu je najbolja fora? U tome što ćete upravo završiti sa novim znanjem bez obzira na to koliko ste do sada znali o predmetu istraživanja. Jer – toga ima baš toliko: dovoljno za tri života. A muzike k’o šaše.

Komentari su onemogućeni.