Momci, može li ovo sa malo više ritma?

Odmor mi je započeo na čudan način – pesnicom u glavu. Srećom po mene, nije bila prava, već virtuelna. To mi nije mnogo pomoglo jer sam se našao zatečen – gledao sam u snimak za koji nisam verovao da uopšte postoji, na koji sam čekao dobrih ČETRDESET godina. Štipajući se za obraz da bih se uverio da ne sanjam prvo što sam u tom trenutku pomislio bilo je: Ima li još?

Izgleda da nema. wlEmoticon-greenwithenvy.png

Iz dosadašnjih tekstova lako se može zaključiti da Eric Clapton nije moj muzički Bog. Zbog muzičke škole bio sam okrenut crno belim dirkama pa je sasvim normalno da je u adolescentskom periodu moj Bog bio Keith Emerson. Tek nešto kasnije sam spoznao i neke druge muzičare koji su za klavijaturama bili malo manje virtouzi, ali su iz njih znali da izvuku neverovatne emocije.

Početkom 1974. godine u Melody Makeru počela je da se vrti reklama za novu grupu Refugee. Ritam sekcija je bila iz The Nice, što mi je trenutno privuklo pažnju, a umesto Emersona za klavijaturama je bio meni nepoznati Patrick Moraz. U recenziji njihovog debitantskog albuma Chris Welch je zaključio: “Ovo nije rock muzika, ni pop muzika – ovo je MUZIKA, koja treba da se svira po crkvama i katedralama.”

Lako sam se oprostio od džeparca. Kupovina ove ploče mi je najbolja investicija u životu. wlEmoticon-rollingonthefloorlaughing.png

Ono što se moglo čuti sa nje ni sa čime se nije moglo uporediti. Maestralna muzika koja je bila mešavina svega i svačega, maštoviti aranžmani & virtuozna svirka samo su bili povod za beskrajna slušanja. Zato nije ni čudo što je ganc novi vinil koji danas imam četvrti po redu – prethodni su se izlizali. wlEmoticon-winkingsmile.png

Refugee (1974) je postao moj omiljeni album za sva vremena, a Moraz se ustoličio kao novi muzički Bog.

Na moju žalost, ova avantura je trajala prekratko – Moraz je odmah posle promotivne Grupa Refugee i istoimeni albumturneje zamenio Ricka Wakemana u grupi Yes. Tri decenije kasnije do mene je došao audio snimak grupe Refugee sa koncerta u Newcastleu koji je bio lošeg kvaliteta, ali mi to nije smetalo. Čuo sam magiju na delu. Nešto kasnije sam nabavio i vrlo redak snimak jedne od njihovih proba – pesme su bile u ranoj fazi nastajanja i tek tada mi je postalo jasno koliko je rada uloženo dok se došlo do finalnog proizvoda.

Pored Moraza, nesumnjiva zvezda grupe bio je i bubnjar Brian “Blinky” Davidson. Njegovo SVIRANJE bubnjeva može se uporediti samo sa jednim čovekom – Jonom Hisemanom.

Godinama nisam znao šta znači naziv ove pesme – ispostavilo se da je u pitanju bila interna zezalica. Moraz, poreklom Švajcarac, nekom prilikom je zamolio Jacksona i Davidsona da sviraju malo više rhythmically, što je njima, zbog njegovog tvrdog akcenta, zazvučalo kao “Ritt Mickley”.

Živa verzija je više kuriozitet, dok studijska verzija daje pravi uvid u magični svet grupe Refugee.

Sinu sam već ostavio amanet – kada bude vreme da se preselim na Neko Bolje Mesto, neka mi u sanduk ubaci ovaj CD. Da i tamo imam šta da slušam. wlEmoticon-angel.png