Mrdaj kao Džudi

Prijatelji mi često govore da “imam nos” da namirišem dobru grupu za koju još niko nije čuo. Kao da sam neki sommelier za muziku što je, priznaćete, redak dar. Ali taj dar kod nas ništa ne vredi. Da nije tako, odavno bih živeo na toplim morima, negde gde drnda reggae po celi dan.

Moja “otkrića” obično završe u nekom ćošku ili u nekoj od priča na blogu. Nerd smile

U više navrata sam pisao kako sam “pogrešno tipovao” na nekoga. Da ne bude zablude, daleko je od toga da su bili u pitanju loši muzičari ili njihove pesme. Oni su odsvirali, otpevali i snimili šta su imali – problemi su nastajali u mračnim hodnicima industrije koja se nije libila da ih, iz ko zna kojih razloga, pridavi.

Zato nam danas peva još jedan “ćorak”.

Početkom osamdesetih Her Steva je došao na obavezne letnje ferije odmarajući se od svog gastarbajta u Švajcarskoj. Obradovao me je sa četiri albuma Andreasa Wollenweidera (o njemu ćemo drugom prilikom) i ubio cenom po kojoj ih je kupio. Tako sam se olako oprostio od teško ušteđenih 100 švajcaraca. Freezing

Po običaju, doneo je i gomilu video kaseta na kojima su bili snimci muzičkih emisija bez nekog reda i kriterijuma. Kada nemaš dovoljno fiksa, sa strašću se bacaš na ono čime raspolažeš, pa sam mnogo vremena potrošio boreći se sa jodlovanjem i polkama, a u lakšem slučaju sa nemačkim šlagerima, kako bih došao do nečega što me zanima. A bilo je na tim kasetama i interesantnih stvari. Recimo, mini koncert grupe Furniture.

Njihovo ime sam nalazio po novinama. Svideli su mi se odmah – bila je to u osnovi new wave svirka sa blagim dodacima art rocka, jazza i eksperimenta… Vrlo neuobičajena kombinacija za to doba. I što je najvažnije, imali su fantastičnog pevača i promišljene pesme.

FurniturePar godina kasnije njihov singl sa pesmom “Brilliant Mind” dospeo je na top liste. Bio sam presrećan zato što ih nisam samo ja prepoznao kao veliku nadu. Potrošio sam još malo para na njihov novi vinil – album Тhe Wrong People (1986) je fini komad plastike prepun dobrih, neobičnih pesama koje se bave prolaznošću života i kao celina odlično funkcioniše.

Na moju žalost, ništa se značajno u njihovoj karijeri nije desilo. Taljigali su nekako još pet godina i prestali sa radom. Na opasnog pevača kojeg sam pominjao, Jima Irvina, naleteo sam ponovo čitajući Mojo magazin – bio je u njemu jedan od urednika. Ostatak ekipe formirao je interesantnu grupu Transglobal Underground. Na netu se Furniture skoro i ne pominju.

Slušajući ih ponovo, još uvek mislim da nije trebalo da budu “ćorak”.