Utovar nedeljom, 21. februar

“…Voleo bih da sam zapisao sve što sam mislio od popodneva do sada. Ali, kad bi Oni to pročitali, sigurno bi opet došli do neke mračne teorije, pa bi celog života pokušavali da odgonetnu tajnu poruku koja se krije iza moje priče. Nemoguće, rekli bi, da nam je taj ispričao samo to kako nas je zavitlavao. Nikako, možda on nije bio ni svestan, a Biće nam je kroz svoj zaborav poslalo poruku.”

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Primetili ste, verovatno – a može biti i da niste primetili – nismo oglasili odlazak Umberta Eka na Neko bolje Mesto kratkim opraštajućim prilogom, kao što je na Suštini pasijansa uobičajeno kada nas napusti neko koje obeležio vreme u kojem smo živeli tako da su i naši životi postali drugačiji ili barem posebniji zahvaljujući njima. Ne: nismo ignorisali tu vest. I, da: nekima od nas je književno delo tog majstora misli mnogo značilo. Pa šta je onda razlog tom ćutanju?

Umberto Eco 1932–2016.

Da izvinete, najpre nam je Bowie dao ideju da se malo poigramo tužnom vešću. Međutim, u poslednji čas smo se odrekli predstave o nekoj maloj, ali snažnoj teoriji zavere u kojoj Eko zapravo nije umro, jer bi se to pretvorilo u vrstu morbidnog humora koju Eko ne bi voleo da vidi nad vešću o sebi.

I tu dolazimo do poente: teorija zavere je bila najzanimljiviji (možda i ključni) deo književne putanje Umberta Eka, ali ne kao predmet eksploatacije, već kao predmet intelektualne prdačine najvišeg nivoa.

Umberto Eko, književnik vikendomEko je, najpre, bio filozof, specijalista za istoriju Evrope i, pogotovo, teoriju simbola (iliti semiotiku). Za sebe je govorio da je književnik samo vikendom, dok je preko nedelje filozof. Znao je da mu nema pomoći u svetu uprosečene misli, osim da suptilno upakuje svoju kritiku u avangardnu misao koja tek naizgled bludi bez osobito preciznog cilja. Ni nama koji smo voleli intelektualni izazov čitanja njegovih dela ponekad nije bilo lako da se suočimo sa zadatkom da pred te romane izađemo spremni kao erudite, nosioci dubokog klasičnog obrazovanja. Sa zahvalnošću i velikim olakšanjem smo bar neke od tih romana uspevali da pročitamo bezmalo kao dela lake književnosti, tek ih vremenom prihvatajući u nekoj dubljoj ravni, i danas opravdano sluteći da tih nivoa ima još.

Kako je takvom umu bilo živeti u svetu u kojem je plitkost postala opšte mesto? Poslednje decenije svog života Umberto Eko je proveo kao bard avangarde među mediokritetima koji su ga prigrlili kao svog. Nikad nećemo saznati koliku je muku i, verovatno, gađenje prema okolini trpeo taj čovek. Zato je, valjda, tako vešto upakovao kritiku snobovskog društva u kostur fabule “Fukoovog klatna“. Zato je, verovatno, sa toliko stila i šarma prikrio paskvilu trećerazrednosti medijske scene u Evropi u “Imenu ruže“. I to je, moguće, nagnalo ovog filozofa i umetnika da, naročito suptilno, pod lupu stavi društvene norme onako kako je to uradio u “Ostrvu dana pređašnjeg“…

KnjigaOdlazak Umberta Eka je događaj koji će nas pre podsetiti na to da se jedne dnevne novine diče time da su pustile u promet 300.000 primeraka romana “Ime ruže”, ne pokušavajući pritom (ili još bolje, posle) da pronađu na ulici barem stotinu onih koji su tu knjigu i pročitali.

O tome je reč: ako imamo jedan kontekst pred sobom, svoj kapacitet tuge ćemo usmeriti na nepismeni narod, a ne na vrhunskog intelektualca koji je otišao u čestitom životnom dobu, ostavljajući za sobom dostojan trag za buduća vremena. I Eko bi tako voleo: u jednom od poslednjih eseja koje je napisao, u ogledu na temu “šta bih uradio kad bih bio vladar sveta”, Eko u samom zaključku kaže da bi iskoristio svoju moć da natera svakog da pročita sve njegove knjige, kako bi tim činom najzad sam došao do zaključka da mu vođa sveta uopšte nije potreban.

Eto, zato nismo uputili in memoriam Umbertu Eku. Pravi in memoriam je potreban intelektualnom kapacitetu društva u kom živimo.

U međuvremenu…

U međuvremenu, ostavićemo belešku koja sama za sebe govori dovoljno: na ovom mestu je tačno triput započet i pisan komentar o aktuelnoj političkoj sceni u Srbiji; jednom je ovoliko malo falilo da prilog bude i završen. I triput je taj sadržaj odlagan, premeštan, menjan i najzad izbrisan. Nema više ničega osim sadržaja koji u nama izaziva najiskrenije gađenje. Nikakav prostor za mentalni manevar više ne ostavljaju ni ovi na vlasti ni oni što bi na vlast. A opisivati prostim rečima sve njihove prostakluke – baš i nije neki izazov.

Tnik

Obična budala je obično sama sebi najveća kazna; političar se izdvaja po tome što radije sebe nameće kao kaznu drugima. Tu više nemamo šta da kažemo kao svoju misao. Umesto toga, nudimo vam tri aforizma prve dame srpske satire, pa vi gledajte šta ćete sa njima:

Ovaj režim ostaće upamćen po najvećim slobodama.
Ovde ni najokoreliji kriminalci nisu u zatvoru.

EtnaPremijer je najavio bolne reforme.
Boli koliko su nesposobni!

Đubre neće da se skloni samo,
morate ga počistiti.

Vesna Denčić

Možda je satira rešenje. Čitajte Etnu redovno.

Savet Alana Forda:

Savet Alana Forda

Ili se bavi istorijom ili trguj nekretninama. Nemoj da brkaš pojmove. Ovaj savet je najskuplji koji ste ikad čuli, ali ne morate da platite ništa.

Najpre pogledajte ovu kratku reportažu.

A sad pustite mašti na volju zamišljajući posledice nekog sličnog pokušaja u nekom dečijem vrtiću u Srbiji.

…Od dvadesetoro dece, petoro roditelja preti tužbom zbog neposrednog ugrožavanja zdravlja njihove dece, dvoje i podignu tužbu, ali zbog posrednog ugrožavanja bezbednosti dece, njih osam ispišu dete iz dečijeg vrtića, šestoro ne ispišu dete, ali ga prebace u drugu grupu, troje organizuju demonstracije u centru grada, petnaestoro prolaznika se pridruži demonstracijama misleći da je najzad pukla istina o štetnosti vakcina, šest očeva dođe da bije vaspitačicu, a jedan greškom prebije servirku i završi na policijskom zadržavanju 48 sati, neko tokom noći porazbija sve prozore na zgradi dečijeg vrtića, načelnik policijske uprave grada preko medija zamoli građane za mirno i razložno ponašanje “u ovim teškim trenucima”, načelnik pedijatrije lokalnim medijima izmrsomudi nekakvu izjavu koju niko ne razume, ali liči na negativan stav o korišćenju parnog kupatila spram rastućeg broja dece obolele od akutnih oblika astme, “Politika” objavi članak o promašenosti severnih inicijativa u odnosu na serbsko starostavno nasleđe, “Novosti” najave feljton u 24 nastavka o suptilnim metodama grupe Bilberg da svede srpski narod na nivo statističke greške, jedna vaspitačica u penziji, inače dobitnica Svetosavske nagrade 1993, prokometariše kako je lako Rusima, Tunguzima i Švedima, jer njih ne može da ubije promaja kao što može da ubije Srbe, predstavnik udruženog nezavisnog objedinjenog granskog sindikata komunalnih radnika odeljenja za ručno i mašinsko čišćenje javnih površina namenjenih kretanju pešaka u gradskim i prigradskim naseljima pošalje otvoreno pismo o zahtevu za sprečavanjem eksploatacije dečije radne snage dok su radnici na prinudnim odmorima, u Press konferencijakadar uleti lokalni predstavnik UNICEF-a i saopšti podatke o porastu broja dece koja su eksploatisana kao radna snaga od 16,74% u odnosu na isti period pre šest godina, premijer se pojavi na vanrednoj konferenciji za štampu, sa facom izbledelom od nespavanja i izrazom lica kao da je okusio užegli čvarak kaže “Šta je? Hoćete li da kažete da sam i za to kriv? Jesam, i za to sam kriv! Jeste li sad zadovoljni?”, na šta Pink odmah potom, jedan za drugim, reprizira filmove “Vuk samotnjak” i “Vlak u snijegu”, a Hepi u istom terminu reprizira film “Igmanski marš” i onu epizodu “Kapelskih kresova” kad se Srećko smrznuo sanjajući zrele plodove na drvetu smokve pred svojom kućom, portparol jedanaestog derivata demokratske stranke u Donjoj Prpušnici izjavi kako su informacije o radu njegove odborničke grupe pod medijskom blokadom po nalogu vladajuće stranke, predstavnik vladajuće stranke u Gornjoj Prpušnici kaže kako je za stanje u predškolskim ustanovama, uostalom, kriva bivša vlast, jedan otac na kriznom roditeljskom sastanku u dečijem vrtiću (na kojem su prisutni upravnik zabavišta, zamenik predsednika opštine i drugi podsekretar u ministarstvu obrazovanja) naglo ućuti, a potom pokuša da kaže nešto u odbranu koncepta golišavog valjanja u snegu nakon izlaska iz saune, ali ga ostali poklope i kažu mu da ide tamo ako mu je tamo bolje, a da ostavi njihovu decu na miru, Jelena Bačić Alimpić najavi objavljivanje novog romantičnog psiho-trilera “Kako su me mučili na snegu”, gledaoci “Farme” iste večeri izbace iz tog rijalitija neku čovekoliku spodobu nakon što je pokušala da se u donjem vešu valja po blatu (na farmi nema snega zbog visokih temperatura u februaru), a Kurir sutradan potroši svu žutu boju na slova “Nećete verovati šta se zatim desilo!!!!!” na crnoj podlozi naslovne stranice.

Uto dođe do raspisivanja izbora na svim nivoima, te svi odahnu i pređu da analiziraju političku situaciju ili bar kvote na kladionici.

U međuvremenu, baš svi propuste da primete da se te zime u tom dečijem vrtiću nije razbolelo nijedno dete.

AudiVozi lik novi Audi, šepuri se svuda po gradu, tu i tamo malo snažnije stisne gas, pa kao prikoči, pa malo oštrije startuje… I tako dok jednog časa nije izgubio kontrolu nad vozilom i iz sve snage se zabio u kontejner. Izvuče se nekako iz onih silnih vazdušnih jastuka, izlazi iz kola, gleda okolo, psuje kad je video koliku štetu je napravio… U tom času, iz kontejnera proviri Ciga, pogleda ga uplašeno i kaže:

– Ej b’e bate, ‘oćeš da se dogovorimo k’o ljudi ili da zovem muriju?

Nego, sećate li se one ulice u Kikindi koju je neki američki portal o arhitekturi, tobože, proglasio jednom od najlepših na svetu? E, valja tu gledati i druge artefakte osim drveća. Pre nekoliko dana, Šefova Šefica je tuda prolazila i na jednoj kapiji videla i uslikala ovo:

Kikinda

I tako… Nismo pojma imali da kapetan Kuka živi u Kikindi.

Pazi sad:

Ogledalce!

A? Frka?

Nije lako biti fotoreporter u uslovima kada svako želi da dođe do sopstvene verzije vesti.

Novosti?

Istini za volju, ponekad je reč samo o prikrivenim tendencijama ka pornografiji.

ČarapeUlazi Mujo ujutro u kuhinju sav sređen, uredno obrijan, svečano obučen, uzima kahvu, a Fata ga gleda pa ispali:
– U, bolan, al’ si se sredio!

Mujo slegne ramenima:
– A idem na razgovor za pos’o, moram…

Fata priđe bliže i iznenađeno reče:
– Al’ fino mirišeš, šta si stavio?

Mujo veselo reče:
– Čiste čarape!

Nikad ne zanemaruj značaj dostupnosti potrošačke elektronike i zakonske obaveze da uz uređaj stigne i uputstvo na jeziku tržišta na kojem se uređaj prodaje.

Fotoreporter?

Život je pun malih radosti.

Bliže se izbori. Nikad nemoj da zanemariš besprekorno čistu moć praznih obećanja.

I piši nam kad stigneš.

Ne možeš pobediti.

Poenta je, pak, u tome što nema potrebe da predmet svog mišljenja izlažeš u borbi. Ali ako je za utehu, barem ima ljudi koji su spremni da svoje mišljenje brane. I to je uvek dobro znati da postoji neistomišljenik vredan uvažavanja. Nekako budi želju za viteštvom u čoveku. Redak osećaj. Pogotovo u ovom svetu gde vas razne karakterno labilne ličnosti saleću iz prikrajka (ali dotičnima se ne moramo baviti).

Veganski?

 

Život je lep.

Prijatan ručak vam želimo.