Va Va Va Voom

Odavno sam počeo da izbegavam čitulje po novinama – u jednom trenutku postao sam svestan da poznajem sve više ljudi koje se nađu u njima.

A i nisam žena. One su više sklone da ih pregledaju I don't know smile

No, nisam mogao da ih izbegnem u muzičkim novinama. Šok od smrti Davida Bowiea je još uvek prisutan, a samo dva dana pre njega umro je i Brett Smiley.

O ovom muzičaru neće pisati veliki mediji, a muzički kritičari neće ispaljivati eseje o njegovim pesmama. Jer, nije ih nešto ni bilo da bi se slušale.

Oni koji još uvek pamte englesku rok scenu sa početka sedamdesetih, glam rock koji su promovisale zvezde poput Bowiea i Marca Bolana, setiće se minornog hita “Va Va Va Voom” iz tog vremena. Ima ga po brojnim kompilacijama koje se bave “muzikom u šljokicama”.

Bretta je, još kao klinca, zapazio menadžer Stonesa, čuveni Andrew Loog Oldham. Ideja mu je bila da proda lepo lice zajedno sa orkestriranim pop/rockom, što se činilo kao dobitna kombinacija. Da se ozbiljno igralo govori i avans za snimanje od $200.000 što su, u ono vreme, bile ogromne pare. Studijsku ekipu muzičara pojačao je i Steve Marriott na gitari.

Brett SmileyRezultat je bio singl “Va Va Va Voom/Space Ace” koji je sasvim fini komad plastike, ne uzimajući u obzir ionako tanko pevanje koje je, po mom mišljenju, previše utopljeno u grandiozne aranžmane. Kako se slabo prodavao, ceo snimljeni album je “stavljen na led” i nikada nije objavljen. Ugledao je svetlo dana tek 2004. godine i predstavlja prilično iznenađenje – Breathlessly Brett je mnogo bolji nego što je bilo ko mogao da očekuje.

Šta je u međuvremenu Brett radio, nisam se trudio da pronađem. Kažu da su mu HIV i hepatitis došli glave, tako da mi je potpuno jasno kako prolaze zgodni momci u umetničkom podzemlju.