Kič

O kiču smo već raspravljali u nekoliko navrata na ovim stranicama i u diskusiji sa čitaocima nismo uspeli da nađemo pomirljivu formulu koja bi sve zadovoljila. Nema veze, kičerica nikada ne spava i sigurno će se ponovo pojaviti – sačekaćemo neki novi povod, pa ćemo da se vratimo na tu temu.

Ovo je pesma koja zove “Kič”: ismeva ga, a da, zapravo, ne spada u tu kategoriju.… Nastavite sa čitanjem >>

Ponekad valja da priznaš da si pokarabasio račun

Postoje dve vrste ljudi: oni koji su tiho trpeli sopstvene predrasude o muzici i, uopšte, umetnosti Davida Bowiea; i oni koji to ne žele da priznaju. Jer, ako ćemo pošteno: možda ne baš cele svoje karijere, ali svakako “barem poslednjih 45 godina”, Bowie je radio isključivo šta je hteo, nikome nije polagao račune i nikome nije objašnjavao značenja svog rada.

U tom kontekstu, bilo bi pošteno prema sećanju na velikog umetnika da prestanete da lažete kako vam se uvek dopadalo baš sve što je radio. Jer i vi i ja znamo da nije bilo tako.

Da pustim malo muzike, i to jednu stvar koju verovatno ne znate (objasniću vam zašto je verovatno tako), pa da nastavim sa svojom mršavom tezom za koju sam pak uveren da je potpuno tačna.

Češkate li se iza uha? Trebalo bi.… Nastavite sa čitanjem >>

Životarenje da bi se preživelo

Sve je počelo vrlo naivno i nevino – krajem pedesetih mlađani crni klavirista Les McCann se, da prekrati vreme za vreme služenja vojnog roka, prijavio za tekmičenje telenata u Američkoj mornarici. I pobedio na takmičenju kao pevač, što mu je automatski obezbedilo pojavljivanje na televiziji.

Nastup u Ed Sulivan Showu je u to vreme bio ozbiljna ulaznica u muzički biznis. Tu je McCann iskoristio kako dolikuje.… Nastavite sa čitanjem >>

Без иједне речи: буре

Добро, де, неки су већ погодили да се не ради ни о каквом бурету. Ти неки нека пишу себи једно позитивно бројање, нек попију једну по свом избору да се часте, а за остале тзв. смртнике… ма, пуштамо одмах.

Познаваоце опуса Џетро Тала ништа овде неће изненадити – ни то што је Ијан Андерсон некад био толико млад да га није мрзело да из вечери у вече изводи ту тачку лудог флаутисте који стоји на једној нози док свира (издржао је само двадесетак година тако), ни што је узео да преради класичну Бахову ствар (тако се то ради а не ко оно ђубре Рије). Јер то је тада било нормално.

Да видим неки данашњи бенд да одвали класичну ствар и то инструменталну, и да доживи овације на сред песме. Истина, ово је једна од живљих верзија, но кад се упореди са каноничком верзијом са албума “Устај“, чује се да ту нема неке велике разлике – ниједна нота није прескочена, није збрзељано, само се пустило себи на вољу. И свирала се дрвена флаута – ко се овога наслушао, приметиће разлику.… Nastavite sa čitanjem >>