Oči sveta

Kako je lako vratiti sliku, kako je lako odjednom se naći još-malo-pa-40-godina u prošlosti, osetiti sve one mirise odrastanja, slušanja radija na srednjim talasima i dobijanja prilike da svoj život najzad počnem da kanališem sopstvenim odlukama. A koliko god malene te odluke bile, za mene su bile spektakularno važne, poput one da je Nikola Karaklajić rekao da je ovo jedna veoma dobra ploča.

Taj čovek nije govorio ništa drugačije nego kako jeste. A formirati fonoteku na osnovu preporuka Nikole Karaklajića je bio siguran put u sazrevanje uz dobru muziku. Pa čak i kad ta muzika, na mahove, obitava na samoj ivici rušenja u kič.

Ovu pesmu sam zaista najviše slušao na albumu Down to Earth (1979) grupe Rainbow, koju sam voleo možda i više nego Deep Purple… Ne, to se tih godina nije smelo reći naglas, ali… Prijalo mi je to što je muzika i dalje žestoka, ali sadrži neke začine koji čine da ona više ne bude samo sirovo drljanje, koje je zbilja ostalo dominantni obrazac matične grupe Ritchieja Blackmorea. Ronnie James Dio je do dana današnjeg ostao jedan od meni najdražih pevača u istoriji rock’n’rolla, na “Stargazer” se i dan-danas ježim kao da mi milion mrava ide uz leđa, a uticaj koji je na mene ostavio živi album On Stage (1977) bih mogao da prepričam isključivo u posebnom, dugom člkanku za čije pisanje bi mi trebao ceo dan.

Uglavnom, u takvom prostoru odnosa sa nekom muzikom, zadesi se lom koji tada nisam baš bio u stanju da svarim lako: Blackmore je mrtav ‘ladan promenio pevača. Onakvog pevača je promenio. A, budale, pomislih. Šta je balavac od nepunih 14 godina mogao da razume o muzici kao biznisu: bilo je vreme za novu fazu rada grupe, za komercijalni proboj koji se tokom četiri prethodne godine nije desio.

I zaista: koliko god se ja ljutio zbog toga što se desilo, Nikola Karaklajić je u jednoj “Večeri uz radio” pustio najpre jedan budući hit, pa drugi, pa onda još jednu dublju pesmu, pa onda još jednu… I tom poslednjom me je razbio za sva vremena.

Bila je to ova pesma.

Šta sam tada još naučio: da je mučno i nepotrebno vući sa sobom predrasude kroz život. Ne, Graham Bonnet nije bio ista kategorija kao Ronnie James Dio. Ali… Graham Bonnet je bio posebna kategorija, čovek čiji način pevanja tih godina nije omogućavao nikakva suvisla poređenja sa prethodnikom. A tek sviranje na ploči… Bila je to prva prilika da upamtim još jedno ime koje će me do dana današnjeg pratiti u istraživačkim pohodima kroz arhive prog rocka na Ostrvu: Don Airey, rasni klavijaturista koji je tada takođe doveden u grupu da okupi zvuk na gomilu, što je on učinio kao malo puta u svojoj karijeri.

Srećom, za pakovanje zvuka u proizvod tada je bio zadužen Roger Glover, čovek koji je trpeo nepravdu jer je bio nedovoljno cenjen u ulozi producenta, u čemu je bio za red veličine bitniji nego kao basista grupe; on je veoma dobro razumeo duh vremena i izveo je savršenu produkciju albuma u času kad su se najzad sve kockice besprekorno složile.

A poslednji put u toj grupi, instrumentalista kojeg sam oduvek cenio najviše od svih koji su prošli kroz RainbowCozy Powell. Bio je to bubnjar čiji opus sam razumeo tak kad sam mnogo kasnije preslušao njegove solo albume (i pitao se zašto sam toliki baksuz da mi neko skrene pažnju na te nekomercijalne, ali besprekorne naslove tek dobrih dvadesetak godina kasnije). Ako izuzmem pomenuti On Stage, to što je Cozy ostavio na albumu Down to Earth je antologija za sebe.

I Ritchie… O bože, oduvek sam govorio da je on prototip gitariste koji svira guzicom; kada je reč o toj podeli gitarista na pet mogućih izvora energije za sviranje (mozak, srce, duša, muda, guzica), kako stvari stoje, u Ritchiejevom slučaju se ništa nije promenilo do danas. Nikad nisam kapirao to njegovo rušenje mostova za sobom i karijeru koja izgleda kao da ga demoni gone i nema kad da se skrasi i malo razmisli pre sledećeg poteza. No, primeti se da se na ovom albumu desilo nešto što je baš drugačije. Eno na Vikipediji citata o sopstvenom sviranju na ovom albumu:

Imam toliko poštovanja za klasične muzičare da, kad slušam sebe, pomislim “oh, kakva glupost”. Dajem sebi za pravo da nipodaštavam muziku drugih ljudi zbog činjenice da i svoju muziku nipodaštavam, govoreći da je sranje. Mnogo toga – ajde-de, ne baš sve – “No Time to Lose” definitivno jeste sranje, ali “Eyes of the World” je dobra. Ali većina ostalog je puko gubljenje vremena.

O, suncetižareno, pa i Ritchie najviše voli ovu pesmu…

– * –

Down to EarthI evo perspektive od 37 godina, malo li je, u kojoj album Down to Earth nastavlja svoj život dostojanstveno, preživljavajući eroziju vremena kao malo koji dvanaestoinčni zapis neimenovanog prelaznog žanra između hard rocka i radijskog popa. To je anahronizam, naravno. Ali, u tom anahronizmu postoji neka čudno upletena suptilnost, ti aranžmani nose u sebi nešto što svih osam pesama na albumu čini radiofoničnim, pa čak i ovu, koja je ponešto preduga za radio talase.

Album je preživeo, ova pesma svakako; a šta je bilo sa akterima?

Negde sam nedavno pročitao kako je Graham Bonnet objavio novi album, pa mi je palo na pamet da pogledam čime se čovek bavi ovih godina, te sam na Cevki naivno posegnuo za snimcima nekih nedavnih nastupa po nekakvim malim scenama.

Bolje da nisam.

Cozy je poginuo za volanom, vozeći 170 km/h u pripitom stanju po lošem vremenu dok je telefonirao kada mu je pukla guma. Glover i Airey su i dalje saradnici, danas u nekakvoj sačuvaj-bože-grupi koja se zove Deep Purple (molim vas: bez rasprave). Muzika koju stvaraju je, u najmanju ruku i pristojnim rečnikom opisano, nebitna.

A Ritchie se, poodavno, skrasio sa ženom koja može da mu bude ćerka i stvara, svira i snima postmodernu muziku sa njom. Vazda nešto prebira po svojoj kućnoj kolekciji od 2000 CD-ova renesansne muzike u potrazi za novom inspiracijom benda koji vodi sa tom ženom, zateleban do ušiju. Radnim danom pije, vikendom igra fudbal i uči sina ko je bio Johan Sebastijan Bah.

Ah, da: umalo da zaboravim… Krajem 2015. godine, Ritchie Blackmore  je skočio sebi u usta, pa ponovo oformio Rainbow sa nekim likovima za koje nikad nisam čuo niti sam našao za shodno da proverim ko su. Šta je plan, to niko ne zna, ali prvi koncert su održali preksinoć u Sankt Goarshausenu, u Nemačkoj. Navodno treba da odsviraju još tri tezge negde po Evropi. Članovi benda nisu u stanju da objasne šta Ritchie želi, osim prastare konstante da novinare ne zarezuje ni za suvu šljivu.

Down to Earth, indeed.

2 komentara na temu “Oči sveta”

  1. Dobar album sa ujednačenim pesmama. Šteta je da Aireyu nisu dali malo više prostora, bio bi još bolji.
    Na narednom, “Dificult To Cure”, Airey se više čuje, ali su pesme mnogo slabije. Kao da je sam Blackmore bio totalno nezainteresovan za njegovo snimanje.

  2. Najveći greh Rainbowa (a konkretno valjda Glovera) je stvaranje audio dušeka na koju će leći Yngwie Malmsteen. Ne, nema diskusije. Krivi su. Ne, baš me briga što je u pitanju infantilni bogataš. Krivi su i tačka. Jeste, mogao je da se zakači kao pijavica i za Quicksilver Messenger Service, ali nije.

Komentari su onemogućeni.