Vrbe

O nekim pesmama koje su stare i više vekova već sam pisao. Ova je (relativno) mlada – nema joj ni pedeset godina i zvuči baš kao da je nastala iz (guščijeg) pera nekog danas nepoznatog srednjovekovnog trubadura.

Kao i obično kada su ovakve pesme u pitanju moram da počnem sa malo (h)istorije.

Engleski kralj Richard I nam je uglavnom poznat kao junak stripova i filmova o čuvenom odmetniku Robinu Hoodu i svom nadimku Ričard Lavlje srce. Zajedno sa francuskim kraljem Filipom II Augustom i nemačkim carem Fridrihom Barbarosom krenuo je 1190. godine u Treći krstaški rat kako bi povratili Jerusalim. Kako su se proveli pod zidinama drevnog grada bolje je da ne pominjem – Saladin se još jednom pokazao kao veliki vojskovođa, pa grad nije osvojen. Postignut je kompromisni dogovor da hrišćani imaju pristup Jerusalimu.

Po povratku iz rata Ričarda je zarobio austrijski vojvoda Leopold V u blizini Beča i predao ga nemačkom caru Henriku VI koji je zatražio lovu da ga pusti. Cijena otkupa je bila prava sitnica – 150.000 tadašnjih maraka je bio dvogodišnji prihod engleske krune.

I dok su Englezi sakupljali pare, da ne ulazimo u porodične razmirice oko prestola za koji su se borili ostali iz Ričardove familije, u akciju je krenula i preteča službe MI6, tražeći alternativne načine da oslobodi kralja. Problem je bio što nisu znali u kom zamku ga Nemci kriju da bi išta preduzeli.

Legenda kaže da je Ričardov muzičar sa dvora Blondel de Nesle proputovao celu Evropu pevajući u svakom zamku kako bi locirao svoga kralja i pomogao mu da pobegne iz zatočeništva. Mnogo vekova kasnije po ovom mitskom trubaduru grupa Amazing Blondel je dobila svoje ime.

Amazing BlondelPojavili su se početkom sedamdesetih i odmah su privukli pažnju kritike i publike. Izvodili su srednjovekovne i sopstvene pesme pisane u tom maniru na starim instrumentima. Ekscentrično i tipično engleski, no bilo je jako dobro. Po običaju, promoteri nisu imali pojma kako da ih reklamiraju pa su prvu godinu proveli putujući sa grupom Free. Mogu samo da zamišljam kako se osećala publika na tim koncertima iščekujući glavnu grupu. Nešto kasnije su bili i zagrevanje na svirkama Genesisa, Procol Haruma i drugih velikih grupa, što potvrđuje da su bili respektovani kao muzičari.

Slušajući njihove albume redom kako su izlazili lako se može zaključiti da je svaki novoobjavljeni bio korak napred u modernizaciji prvobitnog, arhaičnog zvuka, tako da su sredinom sedamdesetih zvučali mnogo bolje. Na jednom od njihovih albuma iz toga vremena zatekao sam kao goste Steviea Winwooda i Paula Kossoffa, što je za mene bilo potpuno iznenađujuće.

Willowood” je tipična pesma za njihov rani period i komponovana je u maniru starih madrigala. Kako se srednjovekovni trubaduri nisu direktno obraćali junakinjama svojih pesama, i u ovoj je sve zamumuljeno. Danas bismo rekli da pesma govori o muvanju ženske na finjaka.

Sa pojavom panka i novog talasa ovakva muzika nije imala nikakve šanse kod publike, pa su grupu raspustili 1977. godine. Vratili su se dvadeset godina kasnije i nastavili su kao da se ništa nije desilo.

E, o tome ćemo nekom drugom prilikom.