Zapis iz Berlina (18): Ulica

Islikaj, pa za pojas zadeni.

Ulica

Veća fotografija je ovde.

I kao što pomenuh više puta, ja insistiram na tome da se u gradovima krećem i van turističkih zona: to je jedini način da osetim duh života u gradu. Da vidim lica ljudi, da vidim njihove reakcije na svakodnevno iskušenje kretanja ulicom, da im čujem glasove dok razgovaraju, pa čak i ako ih ne razumem. Jednom kad osetite taj mizanscen, lakše vam je da prepoznate razlike u načinu života na raznim mestima. Recimo: u Berlinu se ljudi kreću brže nego u Beču, ali red nije ništa manji (eventualno, možda se razlikuje za onu blesavu naviku Bečlija da na eskalatorima u metrou stoje isključivo sasvim desno, kolika god da je gužva). Intervali zelenog svetla u prometnim raskrsnicama su povoljniji za pešake u Berlinu, ali ćete ipak videti ponekog nervoznog pešaka da pretrči na crveno, dok u Beču toga nema (a u Rimu jedan krene na crveno, a svi krenu za njim i zakrče saobraćaj kao da semafora nema).

No, osim naravi ljudi, ulica odaje i nasleđe svakodnevnog života. Isključivo hodajući ulicama tokom dužeg vremena možete odgovoriti sebi na pitanje “kako ljudi ovde zaista žive?”…

Na primer, možete se zapitati šta piše na onoj zastavi na balkonu.

Ulica 2

U jednoj sasvim običnoj ulici u Kreutzbergu izbrojao sam šest kafića, pravilno raspoređenih na stotinjak metara. Bila je subota, prvi vikend lepog vremena posle hladnih dana odocnelog proleća i nalaženje mesta radi pauze za kafu je predstavljalo izazov.

Ulica 3

A na uličnoj vašar-pijaci u Neuköllnu, u neposrednom komšiluku stana u kojem smo boravili, lik svira hardi-gardi i usput mi čita misli. Da li mi je sunce udarilo u glavu, pa sam utripovao da sam upravo zamislio ili je stvarno tako bilo – iskreno, ne znam – tek pomislio sam na “Scarborrough Fair” (ne engleski narodnjak, nego verziju od Simona i Garfunkela) i čas kasnije, lik je zaista počeo da svira tu pesmu.

Ulica 4

Jedna sasvim obična ulica u Neuköllnu.

Ulica 5

Ovaj baja je proizvodio toliko nepodnošljive neartikulisane zvukove iz usne harmonike da je mene bila sramota što sam ikada svirao usnjak (davno beše), ali genotipski osećaj za ritam je odradio posao: lupao je u te bongose kao da ne postoji sutra i kao da će njima uspeti da sruši ostatke zida pored kojih je sedeo.

Ulica 6

I ideš tako avenijom Under den Linden, kad nalete džalorija od tridesetak čudno obučenih, nasmejanih ljudi.

Ulica 7

Ili sediš na Alexanderplatzu i kuliraš dok se gospođa ne vrati iz neke prodavnice krpica, kad proleti vozilo na kojem smer sedenja nije nužno i smer kretanja.

Ulica 8

Ne vredi igrati igru živaca sa ovim ljudima-skulpturama. Jednom sam pet minuta stajao i čekao lika da se pomeri i nisam izdržao. A ovde svako ima svoju ćasu za sitniš. Kad sam ubacio pola evra u njenu ćasu, napravila mi je predstavu laganih kretnji od desetak sekundi, dok se opet nije ukipila. A lik se nije ni pomerio. Vešta stvar: verovatno indukuju nagon da platiš i drugome da se malo mrda. Imao sam akutni napad okrutnosti i odlučio sam da on ne mora uopšte da se pomera.

Ulica 9

Izlozi delikatesnih radnji i porodičnih restorančića uveče dobijaju neke tople tonove koji su potpuno neodoljivi. Ovde smo jeli odličan falafel i druge andrmolje levantske kuhinje.

Ulica 10

Nadomak Berlinerdoma i Altes Museuma, lik pravi predstavu: maže valjkom štamparsku boju preko poklopca uličnog šahta, a potom pažljivo slaže majicu da bi otisnuo zanimljivu sliku. Nisam ga pitao pošto prodaje majice, verovatno su skupe k’o đavo, a kvalitet tkanine nije ulivao poverenje. No, posle toga sam drugačije gledao na poklopce šahtova po gradu…

Ulica 11

Najviši dometi turističkog kiča u Berlinu su dostignuti na koti Checkpoint Charlie, koja je u vreme podeljenog grada bila jedini granični prelaz u Berlinu.

Ulica 12

I još jedna “živa skulptura”: ova cura se nije toliko trudila da svoju predstavu nadomak Bundestaga učini nepokretnom, ali je izgledala veoma sugestivno.

Ulica 13

Ne znam šta ovoliki broj mladih Turaka radi na Alexanderplatzu – verovatno čekaju posao, mada je ovo slikano kasno popodne, pa možda samo gluvare da ne bi bili kod kuće, u prenaseljenim stanovima – ali mi je palo na pamet da nemački svakako nije najfrekventniji jezik koji ćete čuti na ovom vrlo prometnom saobraćajnom čvoru Berlina. Elem, Nemci ćute i idu svojim putem. Ovi momci… Količina buke koju proizvode svojim usnim dupljama prevazilazi dobar ukus, a to važi i za kvalifikaciju te slike, od koje se s mukom uzdržavam.

Ulica 14

Evropa se vozi biciklovima: što veći grad, to bolja bici-infrastruktura. Biciklističke staze ili barem trake postoje po celom gradu. Bicikle je dozvoljeno voziti po pešačkim zonama. Digresija: nedavno je u Kikindi obeležena evropska biciklistička ruta broj taj i taj. Ispod table na ulazu pešačke zone je napisan zahtev da se siđe sa bicikla i ide pešice.

Ulica 15

I to bi bilo to.

– * –

Ne mogu da kažem “nema više”, jer ja nisam sklon laganju – ima jošte oho-ho – ali treba imati meru. Ovom pričicom završavam prikaz svoje prve šetnje po Berlinu, gradu u koji sam stigao sa tačno 25 godina zakašnjenja u odnosu na prvobitni plan. Sad valja nastaviti sa krckanjem tog starog plana, kojem vreme nije naudilo, nego ga je čak učvrstilo, dok ne napravimo krug po Evropi. Kako vreme prolazi, sve mi se manje hoće u Pariz, a sve više u Kopenhagen, ali nećemo sad o tome. Svrbi me da preletim preko Bare, ako baš hoćete da znate. Mislim, zabole me patka za Ameriku, ali Njujork bi valjalo videti za života.

5 komentara na temu “Zapis iz Berlina (18): Ulica”

    1. Molim 🙂 Ovde je naročito lako reći “i drugi put”, jer je odavno doneta odluka da nam to ne bude poslednje putovanje u Berlin…

  1. Mislim da bi voleo videti tvoje zapise i sa nekih drugih mesta. Svidela mi se putopisna crta. Nisam skoro ništa znao o Berlinu, a posle čitanja i gledanja sam poželeo i ja da idem tamo.

    1. Ovo je ugodan kompliment 😀 Hvala.

      Putopisna crta i jeste ključna ideja mojih foto-tura. Ovde kačim uglavnom sveže priče, kada je takva tema, a nešto slično sam (u većem gabaritu) radio kroz foto-albume na fejZbuku, pa me potraži tamo. Istina, baš sam oko Berlina zakazao, jer od 5-6 planiranih albuma odande, objavio sam samo dva — količina posla me je sprečila da se pozabavim bolje… Zasad.

  2. Nisam na Fejsbuku, ako imaš neke albume koje je moguće videti bez registrovanja, rado bih ih pogledao.

Komentari su onemogućeni.