Ta kuća. Ta kuhinja. A, jebote.

You couldn’t take your heart out in that house
Water dripping in the sink
I’m tired of crying you start to think
The sound leads to the kitchen
Kitchen leads to door
and you think I must not live here anymore

Objasniću. Strpite se malo. Prvo muzika.

E, tako.

Prvo smo bili šesnaest dana na putešestviju, kao što svakog leta gledamo da sebi priuštimo. Malo avanture, malo kuliranja, red istraživanja, red lezilebovanja – recept kakav se samo poželeti može, jer nema čega nema.

Negde dan-dva pred povratak kući, senka se nadvila nad naše raspoloženje. Znali smo da nas po povratku očekuje kućni posao koji, zahvaljujući nonšalanciji mnogih u lancu vezanih koraka raznih majstora u lakom renoviranju naše kuhinje, nije bio ni započet. A trebal oje da ga završimo pre letovanja.

A lako renoviranje je bilo definisano plemenitom, iskrenom i celishodnom namerom moje drage da se pluta na zidu kuhinje nekako eliminiše – četvrtina stoleća na zidu je učinila svoje, više se nije moglo: što je nekad bilo lepo, nije više bilo čak ni uredno.

Da sam znao šta nas čeka, presudio bih krvoločno: potrgao bih celu kuhinju “na sivo”, rekonstruisao sve instalacije, izveo nužne građevinske radove, blagovremeno rasporedio sve korake u hodogramu i sve bi bilo gotovo za deset dana, a mi imali potpuno novu kuhinju, jer možda ljudi zasluže novu kuhinju jednom u 25 godina… Danas, kad pišem ove redove, dvadeseti je dan od početka radova i još nije gotovo. Istina, ostalo je još da se poveže instalacija funkcionalnog i ambijentalnog osvetljenja i da se najzad razvuče novi komad itisona, pa da otvorimo onu preteklu butelju malvazije.

Eh. Čekaj da pustim još malo muzike, biće lakše i meni i vama.

Odlučeno je odavno: umesto plute ide staklo sa pastelno obojenom folijom. Pre toga, staklari treba da iseku potrebne rupe u staklu i da ga potom odnesu u Pančevo na kaljenje. Onda ide probna instalacija, kojom prilikom treba blankirati i struju i vodu (dakle, sudopera ide u off), pa onda tamo neki lik treba da nalepi tu foliju, pa se donosi na montažu, pa nazad baterija, pa instalacija osvetljenja u namensku kutiju koju naručujem od svog stolara – i to je to.

Aha, pa da. Lakše reći nego učiniti.

Majstori staklari obaviše svoj prvi korak: merenje, sečenje, kaljenje, evo ih na probnu montažu, poveli vodoinstalatera sa sobom da blankira bateriju na sudoperi i skine holender za filter za vodu koji nikad nismo koristili (a baš smo plemenito mislili)… Tu se stavi čep da ne bismo lupali zid i pravili celodnevni cirkus, obaška što jedan majstor požuruje drugog… Čep iskače iz nulte ravni, daj brusilicu, iseci 3 mm viška… Hoće li to držati? Ma, naravno… Ostavi se bez pritiska vode, jer za par dana će sve opet da se vrati, pa… Naravno da je to bio petak i naravno da smo znali da od krečenja tog vikenda nema ništa. U ponedeljak ću početi da radim, počeće mi gužva, nadrljao sam ako ne požurimo.

Onaj, naravno, nije ni imao naručenu foliju, nego je čekao da stigne iz Nemačke (“Ne mogu ja da imam po tubu svake od 10.000 boja, pa šta vi mislite…”) i tek onda je nalepio. Evo majstora u sredu, opet povedu i vodoinstalatera da poveže sve nazad. Postave stakla, baterija se vrati, prve konture nove kuhinje najzad dođoše na svoje. Idemo dalje za vikend, sledi krečenje…

U četvrtak ujutru, sedim i radim (moje radno mesto je u tzv. trpezariji; u postmodernom svetu u kojem živim, još nije smišljen naziv za prostoriju koja služi kao kuhinja, trpezarija, soba za sedenje sa gostima i radna soba). I čujem tok…. tok… tok… Ne, to nije zvuk iz baterije po sudoperi, ovaj je drugačiji.

Čekaj da pustim muziku. Inače neću moći da nastavim.

Utvrdim da curi iza stakla, po zidu, suptilno iza sudopere, sreća da je lesonit iza nepravilan i prima na sebe kapljice vode. Auh, jebote.

Zatvorim vodu, pozovem vodoinstalatera. Neću da se nerviram. Neću da se nerviram. Nećudasenerviram, nećudasenerviram, nćdsenervrm, nćsnvrm…

“Ah, pa da!”, reče nonšalantno kao da je puklo srce od grafitne olovke, pa ćemo da nađemo oštar rezač i problem je rešen. “Teflon na toploj vodi nije izdržao!”

Nisam majstor, ali čak i ja znam toliko da se teflon za gasne instalacije ne stavlja kao zaptivač na toplu vodu, nego se to radi ili sa kudeljom ili sa tamo nekim novim materijalima. Teflon pusti kroz n sati (1 < n < 10.000), kod mene je n bilo oko šest sati.

Triput pitam “drži li sad” i “da li je to bio nepobitni uzrok kapljanja vode iza stakla” i zajebem se – no, ovde sam zaista ja kriv – i poverujem budali kad je rekao “da, to je to”.

Dobro, u poslu sam danas, mislim. Sutra je petak, dolazi stolar, koji je bio u sredu i uzeo mere za konstrukciju za osvetljenje. On to montira u petak popodne, uveče montiram svetiljke, krečenje u subotu, ribanje u nedelju – i gotovo.

U petak ujutru, čujem glasnu psovku iz kuhinje i uzvik koji ledi krv u žilama: “Dođi ovamo!”.

Parket ispod sudopere je bio u vodi i već počeo da se diže. Još nije probilo na plafon sobe u prizemlju kuće, ali bilo je to pitanje sata. Zatvorim vodu, povučem sudoperu (zaboravio sam da kažem: to “povučem sudoperu” kod mene znači “izvučem šporet, pomerim ormarič sa fiokama, oslobodim sudoperu, izvučem sudoperu”, i tako svaki put). Sa zida, iza stakla, Nijagara. O, leptijebemposrani. Ali, rešićemo. Neću da se nerviram. Neću da se nerviram. Nećudasenerviram, nećudasenerviram, nćdsenervrm, nćsnvram, nćsvrm…

Pozovem vodoinstalatera, samo da mu kažem par prijateljskih reči. Na njegovo šest sekundi ćutanja praćeno rečima “Ne znam šta da vam kažem”, shvatim da bi bilo najbolje da se ne sretnemo, jer u nastaloj situaciji stvarno ne bi bilo u redu da još on završi u bolnici, a ja u zatvoru. Nemojte više nikad ništa da mi kažete, odgovorim i prekinem vezu.

Ajmo redom. Nađi drugog vodoinstalatera da skine bateriju, zovi majstore staklare da skinu staklo (ja nemam vakuumske hvataljke koje su potrebne za taj posao), otkaži majstora stolara koji treba da dođe popodne, nađi način da sačuvaš živce, jer ova zaliha sa letovanja se ubrzano troši.

Do četiri popodne, parket više nije šljapkao, što je bio dobar znak. Staklo je bilo skinuto, a kao uzrok curenja identifikovan čep, onaj što su ga sekli, ali ne zato što su ga sekli već zato što onaj vodoinstalater nije stavio na taj čep nikakav dihtung. Kako je dotični završio zanat za vodoinstalatera, ostaće misterija.

Novi vikend, novo kampovanje u kupatilu, sušenje parketa bar do ponedeljka, a onda nastavljamo akciju. Turim ventilator u zonu i ostavim ga da vrti najjače sledeća tri dana.

Ajde-de: novi vodoinstalater, osim što znamo čoveka lično, nije filozof, nego stvari naziva pravim imenima. Svoj deo posla je uradio valjano, jedino što sam sad morao da koordinišem saniranje curenja, staklare da vrate staklo na mesto, montažu baterije i bojlera, vraćanje sudopere na mesto. U ponedeljak kasno popodne, sve opet bude na svom mestu. No, džabe: na svaki zvuk sletanja zrna prašine na nešto, ja poskočim, mislim da je kapljica vode. Dogovorimo se da pratimo stvar još par dana pre nastavka radova; svakako smo do guše u poslovima, svako na svom radnom mestu, ovo je već nedelju dana ušlo u crveno, a kraj se ne nazire…

U sredu, začuje se zvuk iz aspiratora koji je oštro sugerisao da hoće i on svoj deo, nećemo da ga prevarimo. Recimo da bih taj zvuk mogao da opišem kao da neki oštar komad metala želi da napusti lice mesta velikom brzinom, možda u pravcu nekoga od nas. Turbina se raspada. Pa šta je sad, jebote, radiš tek 25 godina svaki dan, da nećeš i ti renoviranje?

Šta ćeš. Odemo i kupimo novi aspirator. Već u radnji sam na slutio šta me čeka.

Prvo malo muzike. Da se smirim, eto zašto.

Dabome, na starom aspiratoru Ei Niš, prioizvedenom 1990. godine, otvor za zidni odvod se nalazio uz levi kraj. Danas je to standardizovano da bude na sredini. Aj’ buši novu rupu kroz zid i gledaj da pritom ne polomiš staklo koje se nalazi 20 cm ispod.

Sreća, siporeks; ne treba hilti, nema teških vibracija. Maleni konzilijum je odradio posao u četvrtak popodne koristeći razne duge burgije kao glavni alat. A tokom procesa, aspirator je pao s zida na pod samo jednom, bez funkcionalnih posledica. A ono ulubljeno neka ostane za uspomenu.

U petak, a bio je to ovaj petak pre pet dana, najzad kupimo jupol, srećom pravilno toniran već u prodavnici (nije taj postmoderni pristup stanovanju tako ni loš) i okrečimo prostoriju sami u subotu. Ne bih da vučem đavola za rep, ali to je prošlo bez incidenata.

U nedelju krenemo u čišćenje, kojom prilikom meni dođe žuta minuta da izbacim iz radnog prostora sve što mi ne treba. 48 sati od odluke da izbacim viškove i nakon dve velike kese raznog smeća koje ne mogu da prođu kroz vrata, kada sedoh da napravim pauzu i napišem ove redove, još nisam završio sa tim poslom.

Ah, da: uto najzad dođe i majstor stolar: u ponedeljak popodne je namontirao konstrukciju za osvetljenje. Sinoć smo kum i ja povezali šest LED sijalica u tri grupe i LED RGB traku od tri metra tako da se ne vidi. Prevazišlo očekivanje. Ostaje poslednje izbacivanje preteklog smeća, glanc-ribanje i razvlačenje novog tepiha. I onda bude ono što budale kažu naglas, pa ureknu i ispadne da nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad Marfi kaže da mooooožda može da bude gotovo.

Važno da nema poplave. A na zvukove nepoznatog porekla i dalje se trzam. Pomišljam da posetim psihijatra i uzmem nešto za smirenje pre nego što potrošim celu zalihu dobrog raspoloženja koje sam doneo sa letovanja… Mada, ponekad mi se čini da bi alkoholizam bio pravo rešenje.

Then you walk, walk on down to the street
Keep on walking
You put one foot down in front of the other

– * –

Muzika? Šta muzika? Ah, CPR? Crosby, Pevar, Raymond. James Raymond je sin Davida Crosbyja; nisu znali jedan za drugog preko 25 godina, za koje vreme je ovaj stariji odradio mardelj zbog varenja i šaraze vutre, a ovaj mlađi diplomirao kompoziciju u muzičkoj školi Berklee (ne, ne Berkeley – Berkeley je na suprotnoj strani Amerike i nije muzička škola). A gde će kruška, nego ispod kruške. Tu se negde zatekao i Jeff Pevar, po struci muzički genije u vidu gitariste, pa su onda malo svirali zajedno. Ostalo istražite sami. Vredi. A ja odoh da proverim da li negde nešto curi.

Komentari su onemogućeni.