Vrlo je lako znati engleski. Loše, to jest.

Postoji jedan čovek kojeg klasična rock scena Engleske smatra učiteljem. Dobar jezik, dobre ideje, na mahove čak i solidna muzika. Ljudi koji mu skidaju kapu su, inače, predvodnici. Ostavio je traga, naročito, tokom turbulentnog prelaska iz romantičnih šezdesetih u opojne i idejama bogate sedamdesete. Povukao se u tihe tokove pred stihijom medijske kontaminacije dobrih ideja, ne prestajući da stvara sa jednakim žarom, voleći najpre svoj jezik, pa dobre ideje, na mahove čak i solidnu muziku.

Njegovo ime je Roy Harper. A o njemu prokleto malo znamo zato što prokleto loše poznajemo tu kategoriju engleskog jezika kojom se on služi i, važnije, što se on prokleto dobro krije od trendova koji ne omogućavaju dubine koje on podrazumevano dostiže na svojim muzičkim izdanjima. A tih izdanja je Harper nabrojao preko 30 tokom proteklih pedesetak godina neprekidnog rada.… Nastavite sa čitanjem >>