Baš i ne mora da ispadne tako tužno

Iz razloga koji mi nije poznat, čini mi se da nije objavljen i, pride, nije baš sasvim jasan, ove godine nije održan Crossroads Guitar Festival. Da vas podestim: reč je o koncertnom okupljanju gitaroških legendi, po pozivu i u organizaciji Erica Claptona, sa ciljem periodičnog prikupljanja sredstava za podršku centru Crossroads, posvećenom lečenju ovisnika o drogi i alkoholu u Antigvi. Prvi takav koncert je održan 1999. godine, drugi 2004, a od onda su održana još tri okupljanja u intervalu od tri godine (2007, 2010, 2013.) i očekivalo se da će i ovog leta biti održan sledeći. To se, eto, nije desilo.

Audio i video beleške sa tih festivala su dodatni doprinos fondu Crossroads, a sastav izvođača je nešto najbolje što prangijaški rock ima da ponudi svetu. Recimo, ovako:

Da, dobro vidite i čujete: EC deli pozornicu sa The Allman Brothers Band. Život je ponekad šlag-torta sa tri kandirane trešnje na vrhu…

Kao da se krug zatvorio… Slušajući ovu numeru sa festivala 2013. godine, prisećam se istorije…

Ova pesma je simbolična iz više razloga, ali me sad zanima jedan posaban: u vreme njenog snimanja, EC i The ABB su se sreli prvi put, a tad su se spanđali EC i Duane Allman i nastao je jedan od najčudesnijih albuma u istoriji rock’n’rolla…

Koordinate su, otprilike, ove: posle stihijskog staža u supergrupi Cream, Eric Clapton je želeo da smiri loptu od iznenadne slave i posveti se nečemu suptilnijem. Blind Faith je lepo zamišljen, ali hajp koji je nastao oko grupe bio je još veći, ne bez “pomoći” Gingera Bakera, čoveka koji je mrtav ‘ladan sam sebe učlanio u grupu i odlučio da će i to takođe da bude supergrupa, a niko nije ništa smeo da mu kaže. Pritisak slave, potreba za radom, želja za mirom… Sve se to brzo slomilo svima o leđa i to je razlog što projekat nije potrajao ni dotle da se sačini drugi album.

U želji da aktivno svira i istražuje forme, a da pritom ne trpi strahoviti pritisak medija, Clapton nalazi pribežište u L.A. grupi Delaney & Bonnie, koju je upoznao dok su bili predgrupa grupi Blind Faith na nastupima u Americi. Iako su bili tek regionalno poznati, spram Claptona svakako zonska liga frajera, tu je vladalo kreativno ludilo. Claptonu je to bilo po volji, pa je pozvao celu ekipu da sa njim odradi ono što će uskoro biti objavljeno kao njegov prvi solo album, Eric Clapton (1970).

Iako prepun dobre muzike, album je bio loše primljen, jer se niko od kritike nije bavio kreativnim i interpretatorskim momentom sjajnog gitariste, već su ga davili kao zmija žabu u pokušaju da nađu paralele sa ranijim referencama, što se mimo svake pameti protezalo čak do Bluesbreakersa i Yardbirdsa

Nekako u to vreme, umesto čestite promocije, muzičari su se rastrčali na sto strana, a Clapton otišao kući u Englesku i povukao se u osamu. Da bi pičvajz bio veći, zaljubio se kao tetreb u ženu svog prijatelja: Pattie Boyd je tada bila udata za Georgea Harrisona. Razapet između prijateljstva i zaljubljenosti, utapao se u alkoholu i heroinu i zavijao na Mesec u pentatonskoj blues-skali.

Ovde u sliku uleće Bobby Whitlock, koji kaže:

Radio sam u Delaney & Bonnie. Bio sam poslednji koji je napustio tu skupinu: svi ostali su otišli da rade Mad Dogs And Englishmen (turneja i, potom, živi album Joea Cockera). Ostao sam sa njima i pomogao na još par albuma, a onda je pritisak postao prevelik. Steve Cropper je predložio da odem do Erika i proverim kako je; čak, on mi je kupio kartu za Englesku.

Pozvao sam Erika i pitao ga “Đes’ba, šta ima!”, a on reče “Ma nema ništa, evo idem kod brice da se podšišam!”, a ja reko’ “Slušaj bolan, moram da zbrišem iz ove tarapane, mogu l’ da ti banem ‘nako, u posetu?”, na šta će on “Ma, samo izvoli, jarane!” i dva dana kasnije sam već bio tamo.

I tako, malo smo se družili, malo sviruckali i pevuckali, a sledeće čega se sećam je da smo odlučili da sakupimo grupu. On i ja smo pisali zajedno, a to se činilo lako i prirodno, jer smo već ukapirali jedan drugoga dok smo radili u Delaney & Bonnie…

LaylaDok dlanom o dlan, još pre nego što je sastavljena ekipa koju će kasnije nazvati Derek and the Dominos (EC je opet pokušavao da napravi otklon od nasleđa svog imena), EC & Whitlock su već imali šest zajedničkih stvari i tvrdu nameru da snime album od njih. Pošto je bio u dertu zbog Pattie Boyd, Clapton je istresao sav svoj jad na muziku, a to se produžilo čak i posle, dok su u studiju na Floridi snimali kod Toma Dowda, zahvaljujući kojem je došlo do legendarnog susreta, jer Dowd je upravo tada producirao i album Idlewild South, drugi album sve popularnije grupe braće Allman.

Neproverena priča veli da je “Why Does Love Got to Be So Sad?” prva pesma koju su Clapton i Whitlock zajedno napisali, a ja fantaziram kako je to možda bila prva numera koju je Duane Allman čuo kad se jednom ušunjao u studio, pa nakon toga poželeo da snima sa Claptonom… Koji, kad je posle čuo ko mu je bio u studiju i ko će prekosutra svirati na nekom dobrotvornom koncertu u komšiluku, samo rekao:

– Ma, je li to onaj dečko što je onako odsvirao gitaru na “Hey Jude” za Wilsona Picketta? Moram da ga čujem uživo, definitivno!

Šta se sve dešavalo potom, predmet je neke druge priče. A da bi ova priča bila ispričana do kraja, ostalo je da kažem samo još i ovo: Harrison se svakako ohladio od Pattie Boyd, pa mu nije teško palo što ju je Clapton napokon maznuo i oženio se njome. Ostali su prijatelji do kraja Harrisonovog života.

A Pattie se posle ohladila od silnih posveta pesama svog muža (ma, sve do “Wonderful Tonight“) i na kraju se udala za tipa koji čak ne ume da svira gitaru.