27 godina posle (11): Ugostiteljstvo novog doba

Veća fotografija je ovde.

Kao i svaki drugi veliki grad orijentisan na potrošačke navike turista, ugostiteljski lokali novog formata su preplavili grad. U širem centru, od ideje o kafi do mesta na kojem možete popiti kafu proći će najviše tri minuta, i to samo ako se zateknete u zoni nekih ogromnih spomenika ili parkova. Po običnim ulicama i brže. Kafići, klubovi, restorančići svake vrste – sve instant-varijante su prisutne. Šta mu znači ovo “pop up bar“, pojma nemam; verovatno novo ime za istu stvar. Što bi ono rekao Mujo: “Vidiš, bolan, da ti piće ide bolje od kafe! Pa zašto si onda ovu tvoju kafančinu nazvao kafić, a ne pićić?”

Jedini ne baš mali problem: Budimpešta je postala skupa kao da leži na Tibru, Temzi ili Seni, a ne na Dunavu. Stari mlečni restorani Budimpešte, nekada mnogobrojni, u kojima smo ručali dobru hranu za mizerne pare – to je stvar prošlosti. Pamtim da smo kompletan ručak – supa sa knedlama, glavno jelo od variva i mesa, salata i kolač – u mlečnom restoranu u centru Pešte plaćali 45 forinti (oko 1 DEM). Danas vam za čestit obrok koji nije junk food treba barem 10-15 € po osobi.

Jedino što je preteklo kao nekad su gala-lokali kao što su Gerbeaud (“Žerbo”) na trgu Verešmarti, inače poslastičarnica u kojoj je nastala doboš-torta, i bistro-restoran Calas, odmah pored zgrade Opere, u kojem još vlada neki duh starih vremena. No, ako je izgled stari, cene su sasvim nove i vrlo visoke. Ne bih vam preporučio da ulazite u te lokale, zateknete li se tamo, ako niste spremni da tamo za čaj i kolač ostavite sumu za koju u centru Beograda možete uredno da jedete, a kod Brke u Jelašnici, nadomak Niške Banje, napravite dernek za pamćenje.