27 godina posle (3): Trag prošlosti, dekadencija

Veća fotografija je ovde.

Možda najjači pojedinačni utisak koji donosim sa istraživačkog pohoda na sopstveno sećanje o Budimpešti jeste susret sa građevinom koja je jedan od poslednjih tragova bogatstva Austrougarske monarhije, a u godinama posle cara Franje Josifa, tj. posle Prvog svetskog rata pretekla kao statusni simbol: hotel Gellért. Iako povezano sa tezom o monumentalnim građevinama o kojoj sam juče pisao, ovde je reč i o jednom ličnom doživljaju koji je nužno doživeo svoju reviziju.

Te 1989. godine, pored hotela Gellért smo prolazili svakodnevno barem dvaput, jer tuda je prolazila tramvajska linija između hostela u kojem smo boravili i svih početnih tačaka za šetnju svakog dana. Bilo je leto, hotel je izgledao monumentalno, muškatle na svim balkonima su izgledale kao da nisu sa ove planete i u nama se probudila neka čežnja o nedostižnom luksuzu koje ćemo možda iskusiti u nekoj neodređeno dalekoj budućnosti, ali nije sigurno. Da bismo učinili još gore sebi, reskirali smo svoj tanušni studentski budžet i jednog popodneva popili kafu na terasi poslastičarnice hotela, tek da osetimo čar tog luksuza i u toaletu umijemo lica nad mermernim lavaboima nad kojima su montirane bronzane slavine.

Svih ovih godina, hotel Gellért je nekako ostajao u našim mislima kao simbol nečeg skupog i možda dostižnog. Čak je mnogo puta bilo reči da bismo mogli da uredimo barem jedno noćenje u sobi sa pogledom na Dunav i peštansku stranu velike varoši. Ma, da nas želja mine.

I tako, 27 godina kasnije, bilo bi nepojmljivo da nismo otišli na tu kafu ponovo.

Teško je u malo reči smestiti opis utiska koji smo sebi priredili: ušli smo u savršenu kulisu za neki rimejk filma “Bulevar sumraka” ili, još bolje, “Amarkord“. Jer, sećam se bogatstva, a dočekala me je slika ofucanog prostora koji nije osvežen još od vremena kada sam tu boravio prošli put. Iako sam popio odličnu kafu dok sam sedeo u udobnoj fotelji (ali čiji rukonaslon je bio bolno uglačan od dugogodišnje upotrebe), nisam se osećao dobro kad sam najzad počeo da prepoznajem razne pretekle statusne simbole iz sovjetske ere. Ne bih se čudio tome ni pre: nakon što su Baćuške okupirale Mađarsku 1956. godine i ostale tu sledeće 34 godine, očigledno im je trebalo i neko mesto za upražnjavanje tzv. visokog turizma, u obliku koji je razvijen baš tokom sovjetske ere na tragu bogatstva carske Rusije, najbogatije države u istoriji sveta.

Detalj koji me je dotukao: stariji gospodin kojeg sam video kad sam ušao, koji je stajao pored klavira u uglu, izgledao je kao da čeka nekog. Seo sam tako da ga više nisam video i nisam razmišljao o njemu. Tek pri izlasku sam skontao da je to lakej: čiča od barem 70 godina, strogog pogleda, u crnom odelu i beloj uštirkanoj košulji sa crnom kravatom, stajao je tu bez ikakve funkcije i potrebe – vrata poslastičarnice iz atrijuma su već bila otvorena, mlada konobarica uslužuje sama, recepcija je daleko. Kog đavola?…

Mera dekadentnog je i u tome da pred svima glumiš kao da je oko tebe sve u redu iako ništa nije u redu.

Dok pišem ovaj prilog, prisećam se kako sam u toku gledanja sjajnog filma The Grand Budapest Hotel (2014) imao asocijaciju na hotel Gellért. Tad sam verovatno pomislio “ma ne: Gellért je ipak klasa van zone lakrdije i sarkazma”. I evo me gde potpuno revidiram tu tvrdnju: ovaj hotel bi bio savršeno mesto za snimanje tog filma…

U sklopu hotela se nalazi i banja, što je poseban aspekt tog mesta kojeg se nisam doticao nikad. No, izgleda da se i ovaj artefakt visokog banjskog turizma pridružuje “osveženoj” slici koju sad nosim: sudeći po mnogobrojnim komentarima korisnika – a društveni mediji na netu su učinili da se ničije slabosti turističke i ugostiteljske ponude više ne mogu prikriti – u banji hotela Gellért još uvek vlada sovjetski način ponašanja. Autoritarne recepcionarke (“pogotovo jedna plavokosa”, veli jedan komentator) upražnjavaju rigidno ponašanje i vojničku disciplinu. Prema gostima, koji za uslugu korišćenja te banje moraju da plate poprilično, ophode se kao prema nevaspitanoj dečurliji.

Doista: prilično me je pecnulo saznanje da je predmet moje stare fiksacije o bogatstvu zapravo obični primer dekadentno skrhane slike prošlosti. Posle svega, ipak mi je drago što je jedna velika i naizgled sjajna slika u mojoj ludoj glavi najzad dobila svoje pravo mesto.

8 komentara na temu “27 godina posle (3): Trag prošlosti, dekadencija”

  1. Taman htedoh reći kod onog čiče s klavirom – “pogledaj The Grand Hotel Budapest”, kada ono u sledećem pasusu upravo to. 🙂

    Moram reći da je i mene Gellert privlačio na neki čudan, neopisiv i pomalo magičan način. Uvek me je zanimalo da stvorim sebi tu sliku, kako je bilo to u pravo vreme, a čovek si staleža kojem ovo mesto postaje dnevna rutina. S ovom slikom, više nemam toliko želju da ga posetim. Sjajan opis.

    1. Znaš, posle svega što sam napisao u ovom članku, nekoliko puta mi je već palo napamet da je trebalo da napišem – i naglasim – da je sve ovo ipak moje lično mišljenje zasnovano na dva plitka iskustva. Otkud znam kakve su sobe, šta ja znam da li ta banja zavređuje da te drndaju te hostese tamo; postoje resursi za kongresni turizam, a baš za našeg prolaska ovog vikenda održavala se neka smotra vrhunskih vinarija (nismo zavirivali). Automobili koji su parkirani oko hotela koštaju više od nečije kuće, a zapazio sam i kombi koji je obeležen kao šatl do aerodroma. Dakle, ipak tu postoji nešto.

      Moja poenta u celoj ovoj seriji je poređenje ličnih utisaka u vremenskom rasponu koje se pruža preko pola mog života. Ne mogu da generalizujem stvar. No, ostajem pri izrečenom.

      1. Neki detalji se ne mogu sakriti, a oni ponekad kažu nešto. Subjektivni doživljaj ovakvih mesta je jedinstven i poseban čak i decenijama posle vremena kome je bio namenjen, a očekivanja, predrasude, često pokvare utisak. Tu se ulazi u krug kojem je ne pripadam: poređenju s drugim vrhunskim hotelima. Ali ipak nisam mogao da pobegnem od te znatiženje “šta je unutra”.

        Naravno, i mišljenje – utisak se menja sa ličnim iskustvom, pa mi je i takva slika (iz teksta, ne fotografija), veoma zanimljiva. Tim više što nemam neku svoju jer moja jedina je blejanje ispred hotela u fasadu i veliki beli natpis Gellert (noću svetli belo) i onaj patetični pokušaj da sa digitalnim aparatom iz 2000. načinim pristojnu noćnu fotografiju noću iz ruke.

        1. E, to je to!

          Meni se posebno sviđa detalj:

          unlimited wine and pálinka tasting :mrgreen:

          No velim, nismo se zadržavali. Beše to naš poslednji dan tamo.

        2. Zapalo mi za oko: probaj wina koje hoćeš neograničeneo od 17 do 22, a onda after-party od 10 do ujutru. Ko je to preživeo, ima šta da priča. 🙂

Komentari su onemogućeni.