27 godina posle (6): Na dunavskoj promenadi

Veća fotografija je ovde.

I da ne ponavljam ono što sam rekao pre tačno nedelju dana, nego samo da velim: stigli smo i tamo. Instalacija je vredna posete, mada problem prave kreteni sa selfi-štapovima koji sednu među cipele, pa se tako slikaju (zaista bi trebalo zakonom dozvoliti batinjanje onih koji se trude da ispadnu idioti, pa čak daju i novac za to). No, uz malo strpljenja u gužvi koja je vazda velika na tom mestu, uspeo sam da uhvatim nekoliko vrednih kadrova.

Mračna simbolika ostavlja upečatljiv efekat kada se zateknete u mogućnosti da te fiksirane cipele (napravljene su od metala, da se razumemo) gledate u perspektivi. Za nekoga je ova šetnja dunavskom promenadom bila poslednje što je u životu učinio, dok mi te korake uzimamo zdravo za gotovo. To se ne sme zaboraviti, jer oni koji su skloni zaboravljanju, osuđeni su na ponovno doživljavanje svega onog što nikad više ne bi smelo da se dogodi. Ranije ovakvih simbola nije bilo po Budimpešti: sovjetski model vladanja nad satelitima unutar istočnog bloka nametao je prisilni optimizam i ovakvim stvarima van muzeja nije bilo mesta.

U slobodi izražavanja, koja je jedna od tekovina modernog društva i tobože velika vrednost koju treba čuvati, svakome je dato da tu slobodu upražnjava kako nalazi za shodno. Ekstrapolirano na celo društvo, upražnjavanje slobode izražavanja ostavlja otisak koji se naziva “kultura”. Budimpešta je varoš u kojoj kulturni obrasci čine opšte mesto i upražnjavaju se svakodnevno. 350 km južnije odatle, masovna kultura je još uvek samo floskula u zoni entuzijazma pojedinaca.