Persijska ljubav

Krajem sedamdesetih uhvatio sam sebe da slušam sve i svašta. Mainstream me nikako nije privlačio. Smatrao sam da je većina onoga što se svrstavalo pod ovu kovanicu manje-više dosadno, pa sam stalno pokušavao da pronađem nešto novo što će mi bolje držati pažnju. Uostalom, to i danas radim.

Kao i svaki narkoman, kako vreme prolazi, tražim sve jači fiks. Angry smile

Eksperimentalne muzike nikada nije nedostajalo, no ona mi je slabo držala pažnju. Nije mi bilo mrsko da je saslušam, ali sam retko mogao u nju da se uživim – čujem nešto od toga jednom, zabeležim da sam čuo i – zaboravim. No, bilo je nekih radova koje sam, vremenom, zavoleo.

Već sredinom sedamdesetih bio sam u prilici da slušam radove nemačkih grupa koje su njihovi novinari nazivali Kosmische musik. Kako Nemce nikako ne mogu da svarim kada pevaju na maternjem jeziku, grupe poput Tangerine Dream, Faust, Amon Düül II, Ash Ra Tempel su bile podnošljivije jer pevanja, uglavnom, nije ni bilo. Ti njihovi rani radovi su bili bizarni, bazirani na beskrajnim psihodeličnim džemovanjima uz upotrebu primitivne elektronike, uz potpuno odsustvo bilo kakvih stega i muzičkih pravila – avangarda, free jazz i savremena klasična muzika su se, često na jednom mestu, stapali sa tribalnim ritmovima, rockom i pulsirajućim funkom. Nešto kasnije pojaviće se i umivenija i prijemčivija varijanta muzike iz Nemačke – Britanci će je posprdno nazvati Krautrock a, recimo, grupa Kraftwerk će dospeti i na top liste.

Šta god mislili o Krautrocku, ispostavilo se da su grupe koje su ga svirale značajno uticale na svetsku muzičku scenu. Verujem da su svi koji ovde zalaze odslušali Bowievu “berlinsku trilogiju”, albume Low (1977), “Heroes” (1977) and Lodger (1979) i da ne idem dalje u širinu…

Moji Krautrock miljenici su grupa Can. Imali su ubitačnu rock/funk ritam sekciju, fantastičnog gitaristu koji je izvlačio “svemirske tonove” u svojim solažama i relativno kraće pesme od ostalih grupa, koje su imale početak, sredinu i kraj. A najinteresantnija faca među njima bio je basista čudnog imena Holger Czukay.

Pored sviranja bas gitare, Czukay je u grupi Can bio zadužen za elektroniku, efekte i sve ostale studijske kerefeke. Potražite na netu neki od njihovih koncerata, pa ćete da vidite šta je ovaj čovek sve radio na nastupima. Czukay je školovan muzičar, studirao je kod Karlheinza Stockhausena i nikada nije nameravao da se bavi komercijalnom muzikom. Sve dok nije čuo Bitlse…

Holger CzukayPo prestanku rada grupe Can 1979. godine, Czukay se dao u solo vode. Album Movies (1979) bio je jedno od šokantnih otkrovenja – na njemu je sve bilo inovatnivno. Uspeo je da premosti jaz između komercijalne muzike i avangarde, pomirivši ambijentalnu muziku sa onom koja potiče iz različitih delova sveta u novu, zavodljivu zvučnu zavesu kojoj je teško odoleti.

Danas to zovemo semplovanje…

U neku ruku, mogu da kažem da je Czukay rodonačelnik semplovanja. Evangelista neuobičajenog pristupa u radu, imao je i neku vrstu hobija u studiju. Tokom druge polovine sedamdesetih, nasnimio je hiljade sati zvukova i muzike koje je hvatao na kratkim talasima radija. A onda se latio makaza…

Persian Love” je fantastičan primer tehnike koju je primenjivao. To je, na neki način slagalica: dva iranska vokala su okosnica oko kojih se strpljivo plete mreža zvukova i gitarske linije koje su neka vrsta kontrapunkta svemu tradicionalnom što se čuje sa snimka. Mogu samo da zamislim koliko dugo je trajalo pakovanje ove pesme, jer se sve radilo ručno.

Czukay je u čestitoj starosti (rođen je 1938. godine) i već dugo se ne oglašava u medijima. Ne verujem da mirno sedi u stolici za ljuljanje na nekom tremu – pre će biti da po celi dan nešto prčka po svom kućnom studiju.