Utovar nedeljom, 13. novembar 2016.

Uzimalo, davalo. Uzimalo. Uzimalo. Uzimalo. Uzimalo…

Štedljiva?I tako, nismo se mogli odbraniti od teme nedelje, koju je jedan određeni deo takozvane politički budne populacije pokušao da objasni kao takozvanu političku katastrofu. Dakako, nemajući svojih briga, bavili smo se tuđom brigom izbora za predsednika SAD. Tobože, to je bitno jer izbor osobe koja će sledeće četiri godine (ili osam godina, uglavnom osvoje dva mandata), tobože, voditi glavnu reč u globalnoj politici tiče se i nas.

E, pa vidite: upravo je to sveopšte vučenje za rukav isti onaj razlog zašto su i ovde politički pali puleni raznih takozvanih naprednih struja (napredne su im bile samo tehnike mažnjavanja i ništa više, pokazalo se): prosto, dosadili su i bogu i ljudima. Pričali su mnogo, radili su malo ili nimalo. I dok vajni analitičari iz vascele vasione sada seku dlaku na četvoro u pokušaju da “objasne anomaliju” koja je dovela do toga da onaj narandžasti lik dospe do pozicije predsednika SAD, niko nije dao najjednostavnije i po svoj prilici jedino tačno objašnjenje: ljudi su umorni od političara, politike, istih fraza, istih šablona… Ništa ne funkcioniše, ljudima je sve gore, a priče su se potrošile. U Americi se nije glasalo za neku opciju, nego protiv svih ostalih.

Jeste, dobro ste se setili: baš kao i u Srbiji 2012. Bar smo u nečemu ispred Amerike.

Filozof iz Slovenije, onaj što ga stalno svrbi nos, u pravu je u jednoj stvari: Americi će biti potrebno da redefiniše odnose u svom političkom estabišmentu. Međutim, kad malo saberemo dva i dva, postoji tu i poneko drugo rešenje. Jer, ta navodna potreba za redefinisanjem odnosa u američkom establišmentu je važna samo pod uslovom da Amerika želi da taj isti estabišment opstane.

Trka!

Međutim, zašto bismo mi to hteli ili ne hteli? Zar ne mislite da mogu oni svoju muku da rešavaju i bez nas? Ono što oni nama rade neće se promeniti, pa taman stavili imenjaka Paju Pattka, Žiku Obretkovića ili Đuru Vrbljanca u Ovalnu kancelariju.

Eto, politika. Opet politika. A sve to samo zato što je ovaj utovar napisan još u sredu uveče. Ma, ne pitajte: prekarijat samurajski.

U međuvremenu, ništa se bitno neće desiti. Jedino će se neke društvene erozije možda ubrzati (a možda i neće) i veliki novac će promeniti tok u onim ravnima koje 99,9% svetske populacije ne dotiču. Ostaćemo prekarijat: društveni odnosi će i dalje pogodovati velikom kapitalu, a to nije naša briga; ono petoro koji mogu da nas kupe sa sve prljavim čarapama svakaako već ne vode našu brigu, pa nemojmo ni mi njihovu.

SirenaDa vas podsetimo: po definiciji, prekarni radnik je onaj radnik koji je sistemski, od strane poslodavca i uz pomoć države, doveden u stanje stalnog straha (radio ili ne radio) kako bi se, u slučaju da radi, opravdalo to što će raditi za zakonski najnižu crkavicu ili manje od toga, a nedvosmisleno će biti sirotinja kad više ne bude sposoban za rad. To se neće ispraviti bez nekog žestokog loma na globalnom planu. A to se pak neće desiti, jer niko nikome više ne veruje i nema nameru da gine za više ciljeve, jer viši ciljevi ne postoje.

U tom svetlu, razmislite još jednom, ako ste uopšte do sada razmišljali, o posledicama izbora u Americi (inače ne morate). I zapitajte se ponovo, kao što ste već činili: da li je opcija A ili opcija B u Beloj kući u Vašingtonu zaista relevantna za vas?

To što ste sad verovatno pomislili najzad je prava misao na tu temu. Ako je misao pobegla, to se dešava često, jer kratke misli i služe da promenite program u glavi i nastavite dalje sa svojim životom.

Savet Alana Forda:

Savet Alana Forda

Ili angažuj iskusnog SEO konsultanta koji će ti vešto objasniti gde si pogrešio (ili tvoj slučaj nazvati specijalnim ako je saobraćaj na sajtu ispao veliki bez njegove pomoći) ili se pomiri sa tim da statistike krive istinu. Nemoj posle da pričaš kako su samo tuđe statistike lažne.

A moj otac je vozač kamiona.Na času deca pričaju čime se bave njihovi roditelji.

– Moj otac je saobraćajac, imamo puno para i lepo živimo – kaže Jovica.

– A moja mama je prostitutka, imamo baš dosta para i lepo živimo – kaže Marica.

– A moj otac je vozač kamiona. Da nije saobraćajaca i prostitutki, i mi bismo živeli lepo – kaže Perica.

Obuci se u zeleno i nikad ne odustani. Nikad ne odustani.

Obuci se u zeleno i nikad ne odustani.

Nikad ne potcenjuj značaj svođenja situacije na apsurd.

Apsurd

Hoćemo apsurd! Apsurd forever! Pravda za apsurd!

Seća li se ko ovoga?

VCR, dabome.

Nije bitno ako ne znate o čemu je reč nego htedosmo da vas podestimo kako tih godina kad ste petkom trčali u videoteku niste vodili mnogo računa o tome ko će dobiti izbore u Americi. A danas znate da biste prošli jednako i da je bio onaj drugi, zar ne? Samo toliko.

Pozdrav vegetarijancima, veganima i ostalim frutarijancima od bivše vegetarijanke.

Nezgodan je čas za ovakav video: nešto je ponestalo onih metaistraživanja metapokrivenih metastatistikama. Jedino nije ponestalo metana koji podriguju krave, bizoni i jeleni.

MujoPlače Fata u sitne noćne sate:

– Mujo, bolan, pa šta je ovo, rek’o si da’š postat’ drugi čovjek, a vid’ tebe, opet dolaziš kući iz kafane kasno i p’jan si k’o zemlja…

– Fato, nemoj bona plakat’! Jesam ja drugi čovjek, kunem ti se! Al’ šta mogu kad i ovaj pije!

Treba prevoz?

Prevoz?

Preispitajte kad je pametnije pešice. Jedan od primera na koji stalno zaboravljate: pitate “koliko će da košta”, a majstor kaže “lako ćemo”. Ako mu poverujete, sami ste krivi za ono što sledi.

Bonus savet Alana Forda, jer prikladno je:

Bonus savet Alana Forda

Nikad ne reci “padam”, jer takve izjave su za kukavice. Nikad ne reci “letim”, jer takve izjave drugi ljudi stalno protumače pogrešno. Reci “skačem, pa šta bude”, to takođe niko ne razume, ali se svi pretvaraju da razumeju, pa ne pitaju ništa. Ovaj savet zalepite preko televizora.

levoOni što se upinju da razotkriju masone uporno zaboravljaju da objasne zbog čega to potrebno činiti, te da li je pripadnost nekoj masonskoj loži nužno loša stvar. Ponekad se čini da bi bilo zanimljivije razotkriti one koje masoni ne bi primili u svoje okrilje. A ti su nepoželjni u pravim ložama uglavnom zato što izigravaju gospodu, a nisu, nego su seljačine, a žele to da prikriju; ni mrvice od želje za istinom. Nikako da ukapiraju ljudi da biti seljačina niti je strašno niti zabranjeno, a pogotovo nije sramota.

Problem je sa tim pokondirenim i zato, da se dogovorimo za sad ,nadalje i ubuduće, ako se slažete: nije bitan Narandžasti. A ako se ne slažete, može i tako, ali moraćete vi prvi da počnete.

To što smo mi narod nesposoban da gleda svoja posla više nije ni smešno ni bezopasno. Premalo je ljudi koji “ne bi o tome”. Svi bi o nečemu: nemaju pametnija posla, šta li?

Zakon jačeg važi samo u prirodi i nigde više… Osim možda samo još u školi, u društvu, na poslu i u saobraćaju.

Zakon jačeg?

Reci šta imaš. Reci sve o tome.

E sad, ako ne bi ti o tome, onda se stvar komplikuje. Jedino rešenje je da je neko već otišao da kupi napolitanke. Postoje tu još neki uzgredni problemi, ali nećemo sad o tome.

Nego, bliži se Božićni post, pa će da krenu demagozi, da objašnjavaju kako je bitno da se jede posno i ne pije kiselo pivo sredom i petkom, a i dalje sme da se psuje, krade i biju slabiji. Mi ćemo se idalje sprdati sa tim konceptom, što će nam naročito lako pasti ako nas neko bude isprovocirao. S druge strane, mogli bismo da napravimo neki projekat okupljanja dobrih mrsnih recepata… Šta kažu knjie starostavne, jesu li čitanje jelovnika i kuvara kršenje posta?

Kurkuma

Glavu gore, osim kad ste zamišljeni; tad je u redu da zagnjurite lice u senku. Prijatan ručak vam želimo.

5 komentara na temu “Utovar nedeljom, 13. novembar 2016.”

  1. Trump (Drumpf) je još jedan u nizu primera, a biće ih još, kako je koeficijent inteligencije konstanta, ali broj ljudi raste. Društvima upravlja većina (demokratija = teror većine nad manjinom), a kako je ta većina loše obrazovana, posledice su glupe odluke većine (nemojte sad da neko davi kako je Hilari dobila više glasova). Prve posledice će se videti vrlo brzo, a najviše će ih osetiti tek oni koji su mladi koji tek dolaze.

    Pod broj jedan – on negira nauku, istraživanja i ulaganje novca u nauku, osim ako ne donosi opipljiv profit. Kao jedan od najvećih proizvođača gasova staklene bašte, odustajanje od pariskog protokola i negiranje globalnog zagrevanja – i pored svih dokaza, je samo po sebi dovoljno svakome iz manjine. S druge strane Kina koja je brzo došla na mesto 1. ogromnim koracima silazi sa njega. Svakog sata postave po jedan nov vetro-generator (treba bez crtice, ali mi nikako ne ide usvajanje te promene), pa ko hoće nek sabira (obaška solarni paneli).

    Uzgred, poslednje što sam gledao na tu temu što mora svakog iz manjine naterati da se zamisli je ovo http://www.youtube.com/watch?v=SU2rN2QYAK0. Pogledajte, vredi.

    Primeri idiotluka se samo ređaju, od našeg predsednika, ostalih političara, onih u okruženju, Brexita, Trumpa, žilet-ograda… toga će biti sve više, a sve manje će nekima (neupućenima iz te većine) biti “senzacija” i “fenomen”.

    Što napisa jedna wannabe pametnica: “Svako ko je preživeo bombardovanje NATO je za to da Hilari ne bude u Beloj kući”. Mi još uvek nemamo broj i strukturu poginulih (neki navode 120, neki 30 ukupno). Nek’ država napiše, da znamo. Da se ne gađamo hiljadama. Pri tome niko nikada i nigde ne spominje naša bombardovanja po Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji. To kao da nije postojalo. To sam razumeo u jednoj rečenici poznanice iz Splita, kada je rekla: “Znaš, vi ste pucali po Hrvatskoj, mi nismo po Srbiji”. To je teško da se zamisli, a najlakše je da se pravimo da se to nije desilo. Tako da, nekima sreće nema kraja što je Trump pobedio… a on ne da bi opalio po njima, samo mu dajte razlog. Zid prema Meksiku nije samo zid, već poruka ostalima.

    Zaista ubrzano klizimo u idiokratiju.

    ——

    Što se tiče posta sa dugačkim “0” 🙂 tu se slažem, a imao bih još što-šta da dodam na taj spisak. 🙂

    1. Nekoliko crtica…

      Da li društvom zaista upravlja većina? Većina glasova onih koji izlaze na izbore presuđuje o izboru neke osobe da upravlja svima, to da. A kako se ta većina ostvaruje, zaista je stvar za dugu debatu i možda bismo o tome debatovali kad bi nas neko plaćao da pišemo o politici… Materijalni efekat bavljenja politikom (sa bilo koje strane) jedini je realan; debatovanje u smislu “promenićemo nešto” je čista utopija.

      U međuvremenu, ličnog sam mišljenja da se poslednja demokratija u smislu većine koja upravlja desila u staroj Atini. A Atinjani su izglasali da Sokrat bude ubijen, pa tu nema šta da se više kaže o pameti većine.

      Stvar oko koje bismo mogli zaista da se zamislimo je i ta da se demokratija zbilja pretvara u idiokratiju, pa prema tome – možda je demokratiji odzvonilo i možda je spas u novom talasu autarhije, bar jedno 1000 godina, da se oporavimo od svih sranja koje smo stvorili upražnjavajući javne slobode.

      Vi ste pucali po Hrvvatskoj…“. Znaš, kada to neko tako sroči, ja nemam način da sa njim vodim bilo kakav dalji razgovor. Jer, ja nisam pucao po Hrvatskoj niti sam ikome ikada dao mandat da u moje ime puca po Hrvatskoj, niti sam bilo kakvo pucanje odobravao. Ratove vode starci koji ponekad čak i piju vino zajedno, razgovarajući o tome gde će sutra poslati grupe mladih ljudi da ubijaju jedni druge, a da se i ne poznaju…

      I na kraju, baš mak na konac gledano, doslovno crtica… Pravopis je zbilja zapetljao pravilo upotrebe crtice u složenicama. to pravilo je loše i neki lingvisti zastupaju stav da bi ga trebalo ignorisati, što ja, recimo, činim. Pravilo na koje se pozivaš nije strogo tačno: “vetro-generator” je pravilno sa crticom, jer je to složenica domaće ili odomaćene i strane reči; pravilo je loše baš zbog ovog “domaće ili odomaćeno”, što je predmet slobodnih tumačenja. Zato zdrava pamet dozvoljava da to bude i “vetrogenerator”. Pravilno bi bilo i “foto-aparat”, ali mene nećeš videti da tako pišem, osim u kontekstu ovakve rasprave, kao primer pravilnog pisanja za koje ti garantujem da ga neću poštovati, ne zato što branim latinsku reč “aparatus”, nego iz prosto pragmatične pobude.

      Imalo bi da se o ovoj poslednjoj tezi priča jošte, ali malo mi muka da pričam o tome, a malo me stiska i vreme, pa ostavljam to za neku drugu prigodu. No, problem važnosti poštovanja iskomplikovanih pravopisnih pravila (što je često bezrazložna stvar, puko teranje maka na konac) jeste vredno pažnje, jer se tiče (i) naše svakodnevice.

  2. Nisam ni ja, ali nije reč o pojedinačnoj odgovornosti. Jeste, recimo, jedan naš bivši zajednički poznanik koji je ispaljivao Lunu na selo kod Zagreba (a druga je bila na orozu za zagrebačko sajmište), ali je tada imao malo godina (kao i ja) da zna šta stvarno radi.

    Kud i pročitah onaj tekst o Trumpu… pritisak mi je 200. Stigao email da ima neki zahtev na Linkedin, tamo video link… Stvarno bih morao da ukinem SVE sajtove gde iko odavde može da zucne. Većina onoga što čini ovo društvo je stvarno u potpunom odsustvu ikakve svesti i apsolutnom duhovnom kolapsu.

    ——-

    Što se tiče crtice u takvim složenicama, to me raduje, jer meni nikako ne ide da pišem bez, pa da ne bude “pola vetro, pola generator”. 🙂

    1. Prijatelju, opusti se. Nećeš nervozom pomoći nikome, a sebi ponajmanje. Šta god ti mislio, svet neće biti ni bolje ni gore mesto zato što je na čelo Amerike došao ovaj a ne onaj. Možda će ti izolovanje od medija pomoći, ali ja u to ne verujem, jer mi se čini da ti kao da tražiš (i, dakako, nalaziš) razlog za nezadovoljstvo u svemu što te okružuje. Zar je tako teško pronaći malo spokoja u svakodnevnom životu?

      Slažem se sa tobom da mnogo toga ovde ne valja (kao što ne valja ni drugde, ali mi smo sirotinja bez kulturnog obrasca i discipline, pa nam to pada teže). Ne slažem se sa tobom da život provodimo neprekidno njavrčući o lošim stvarima, jer tako se energija življenja sprcava uludo.

      Šta su moguća rešenja? Odlazak negde gde ovih problema nema, nego prostor može da se uklopi sa našom idejom o življenju? Preduzimanje nekog rešenja umesto neprekidnog podsećanja drugih da problemi postoje, mada su i oni toga svesni? Nalaženje svog mesta u svetu, takvom kakav je i ignorisanje onog što ne možeš da promeniš? Nešto čega se nisam setio?

      Ah, da! Zaobravio sam najbolje moguće rešenje: da lepo poludimo, pa da nam ostatak života prođe u radosti i veselju 🙄

  3. Ako ignorišemo mnoge stvari, onda zaista svet neće biti ni bolji ni lošiji. Ignorisanje po ličnom nahođenju možda i nije tako loš koncept za ostvarivanje mentalnog mira. Ja sam se uvek nekako nadao da je zadatak razvijene i inteligentne jedinke da čini svet boljim mestom za život. Zapravo mislio sam da je to obaveza. Opšta letargija i ignorisanje stvari dobro funkcioniše u ovoj zemlji – retko ko se i buni kada ima razloga za to. Da li se treba angažovati protiv stvari koje ne valjaju ili ćemo po onoj “mudrosti” bivšeg patrijarha: “biće onako kako mora da bude”, ja ću da biram ono prvo. I nema tu neke posebne nervoze kako se čini, već samo niskog praga tolerancije prema nekima. Veoma niskog praga.

Komentari su onemogućeni.