Veliki Tata bluesa na Ostrvu

Danas je 83. rođendan Johna Mayalla, jedne od najznačajnijih figura kada je reč o razvoju bluesa i, uopšte, popularne muzike u Engleskoj. A s obzirom na to što je usledilo u tokovima te besprekorne, preko pola veka duge karijere, ni s one strane bare nisu znali šta ih je snašlo kada je u muziku delte kanula kap engleske aristokratije.

Dobro zdravlje, Maestro!

John Mayall je nazvan ocem UK blues pokreta. To jeste fraza, ali i notorna činjenica. Prosto, da nije njega bilo, kompletna blues scena na Ostrvu, a posledično i svi derivati proistekli iz tog uticaja, izgledali bi drugačije ili ih ne bi bilo. Približan uticaj, ali na širem planu, imali su tih godina Manfred Mann i Spencer Davis, ali ti ljudi su bili katalizatori: za razliku od njh, Mayall je bio učitelj. I to u doslovnom smislu te reči, jer takve muzike u medijima u Engleskoj tada nije bilo…

Eric Burdon je jednom prilikom pričao kako su za njega u ranoj mladosti ključni događaji bile sedeljke kod Johna Mayalla, gde su se slušale singl ploče koje bi on doneo sa poslednjeg puta u Ameriku, gde je povremeno odlazio, šireći tako svoju već dobro razvijenu kolekciju klasičnog bluesa. “Čekao bih da svi zadremaju, a onda bih maznuo 20 singlova sa velikog šteka i odneo ih kući, pa bih ih kod kuće slušao do besvesti i iduće nedelje bih ih krišom vratio. Naravno, John je saznao šta radim, ali se pravio da ne primećuje; nikad mi ni reč nije rekao. To je valjda bilo zato što sam mu uredno vraćao ploče…”

Kada bi tim golobradim dečacima napunio uši bluesom, organizovao bi im sešne, a potom i ozbiljne svirke. Imena koja su ponikla pod neposrednim i na mahove ključnim uticajem Johna Mayalla su takva da morate zadržati dah barem na sekund, a pomenuću samo neka: Eric Clapton, Peter Green, Mick Taylor, Jon Hiseman, Dick Heckstall-Smith, Aynsley Dunbar, Andy Fraser, John McVie, Mick Fleetwood…

I da znate: znao sam za sve ove ljude i napamet, ali sam virio u listu na Vikipediji samo u strahu da ne zaboravim nekog od onih koji meni znače; a inače ih ima još, oho-ho. Toliko ih je, suncetižarenoebem, da očas nekog ispustite iz pogleda. A ovo je samo period od oko pet godina tokom šezdesetih: a gde su tek sve one godine koje su usledile posle pohađanja predškolske ustanove John Mayall & the Bluesbreakers i imena koja je Mayall dotakao svojom magijom? Nabrajanje je zaludna rabota. Muziku treba slušati i zato ćemo tačno to uraditi ovog trenutka.

Magija, jebote.

Sva je istina da sam vrlo dugo birao numeru koja bi bila zgodna za prvu ilustraciju današnje čestitke. Ne zato što nemam šta da prikažem – naprotiv, kad sam naišao na ovu listu, slinavio sam par sati). Dakle, potrajalo bi to kraće, nego nisam mogao da se odlepim od te muzike. U mom slučaju, za Johna Mayalla ne važi moje davno utvrđeno prepoznavanje da blues više ne mogu da slušam dugo, jer mi dosadi: sve inkarnacije njegovih bendova imaju neku neobičnu veštinu da mi čak i klasično blues drvljenje učini primamljivim za hiljadito slušanje. Mene taj melodični i aranžmanom uvek bogati razvoj sadržaja drži u pažnji svaki put. Jedini je problem što je toga mnogo, a ja danas živim životom koji ne dozvoljava velike divergencije vremena, što je pri svakom susretu sa velikim majstorima neminovno.

Turning PointTek kad sam naišao na pesmu “California“, sa fenomenalnog živog albuma The Turning Point (1969), znao sam da je to ta. Dobar blues, pogotovo kad je atipičan u strukturi i kad ga sviraju majstori a ne tupadžije, uvek zvuči bolje uživo. Uz Mayalla, koji na tom koncertu u legendarnoj njujorškoj dvorani Fillmore East svira usnjak, gitaru, klavijature i zvečke svih vrsta, na snimku se čuju sjajni saksofonista Johnny Almond, gitarista Jon Mark i basista Steve Thompson, koji možda ima manju referencu od ostalih, ali i kapacitet da bude koautor ove ekstravagantne pesme.

Ova ploča je važna i zbog jednog biografskog detalja koji mi se posebno dopada. Album je nastao neposredno nakon raspuštanja koncepta Bluesbreakers. Tada je John Mayall pred žestokim naletom komercijalizacije odlučio da pronađe sebi nišu na low-fi sceni: preselio se u Los Anđeles i nastavio da svira dobar blues, ne hajući ni koliko crno ispod nokta kakva su kretanja na globalnoj muzičkoj sceni. Diskografski izdašan, kvalitetom nikad ispod veoma solidnog, na mahove briljantan, Mayall je svoju reputaciju učitelja sačuvao: uvek je davao priliku mladim i neafirmisanim muzičarima koji imaju “ono nešto” što je potrebno da bi pokazali svetu to što su uz njega naučili.

Tiha voda breg roni.

Nadao sam se da ću jednom biti u prilici da gledam Johna Mayalla uživo. Čovek je pak u takvim godinama da više ne možemo da se nadamo nekoj prilici u blizini. Bude li nastupio u Londonu, Njujorku ili Los Anđelesu, jer na nekom četvrtom mestu sumnjam da bi on sad uopšte svirao, smrtnicima ulaznice sigurno neće biti lako dostupne. Ali opet, nikad se ne zna…

Na kraju, moram da vam pustim još jednu numeru. Meni će sa ukupno tri numere danas biti lakše, jer sam se zbilja mučio dok nisam izabrao pesmu koja će biti predstavljena prva, a vama će u uši stići jedan maleni presek velemajstorskog bluesa kakav samo jedan belac na svetu ume da sklopi. Dalje ćete umeti i sami, ne sumnjam.

Neki bluzeri prodaju maglu i sumaglicu. John Mayall je posvetio svoj život stvaranju trajno vrednih muzičkih zapisa u vremenu obavijenom maglom. Za jedan plodan život, ko bi mogao da poželi više?