Reka

Optimisti među nama svakodnevno govore da živimo u vremenu velikih promena i da zbog toga trebalo da budemo srećni jer nas čeka svetla budućnost. Nemam ništa protiv takvog pristupa, ali imam par amandmana. Velike promene traju predugo za moj ukus, a svima nama je, očigledno, sve gore.

Zbog toga se neprestano pitam: zašto smo uopšte išta menjali kada nam je već bilo dobro?

U slučaju Geoffreya Oryeme, njegov život se odvijao poput našeg – za malo šta se on sam pitao. Rođen u Ugandi, pripadao je njihovoj “zlatnoj mladeži” – otac mu je bio ministar u vladi, majka direktor nacionalne agencije koja je promovisala muziku i ples Afrike, a i ostatak familije mu je bio vezan za kulturu i muziku. Imao je sve preduslove da i sam napravi uspešnu umetničku karijeru… Samo da nije živeo u vreme kada je na čelu Ugande bio Idi Amin.

Taj čovek ostaće upamćen u istoriji kao diktator koji je tokom sedamdesetih radio šta je hteo sa svojim građanima, a čuvena je (mada nepotvrđena) priča da je svoje neprijatelje voleo da ispeče, pa da ih jede. U jednoj od mnogobrojnih čistki državnog aparata ubijen je Oryemin otac, a on se spasao bekstvom u Keniju, potom u Francusku.

Pariz je oduvek bio centar afričke kulture u Evropi pa je Oryema u njemu proveo desetak godina eksperimentišući sa različitim muzičkim stilovima i svirajući na mnogobrojnim koncertima koji su promovisali afričku muziku. Tako biva primećen i dobija pozivnicu da nastupi na jednom od WOMAD festivala. Istovremeno, za njega se zainteresovala i diskografska kuća Real World Petera Gabriela, koja je promovisala world music i karte su mu se neočekivano otvorile. Nastupio je na koncertu posvećenom Nelsonu Mandeli na Vembliju, a debitantski album Exile (1991) u produkciji Briana Enoa i uz pomoć samoga Gabriela i njegovih pratećih muzičara skrenuo je pažnju publike i kritike na njegov talenat. Ruku na srce, na albumu su najbolji oni trenuci u kojima se Eno najmanje petljao.

oryemaDrugi album, Beat the Border (1993) je mnogo ozbiljniji i na njemu je Oryema zasijao punim sjajem. Produkciju su potpisala dva poznata velemajstora, Bob Ezrin i Daniel Lanois, forma pesama je bliža rok muzici, a autor se tokom čitavog albuma bavi univerzalnim temama vezanim kako za afričku, tako i za zapadnu kulturu, bilo na kom jeziku da peva.

The River” je prva i najbolja pesma na ovom albumu, sa gotovo hipijevskom ideologijom u tekstu, prezentirana na autentičan, afrički način:

Paint me a picture of a river
and let it flow
just let it flow
it will flow and wash away our differences
and love will grow
You have the power to deliver
so let it flow
When I dip my hand into your water
I feel your soul

Oryema danas živi povučeno u Francuskoj i retko se oglašava. Poslednji album je izdao 2010. godine. Šta čeka?

1 komentar na temu “Reka”

  1. Ne mogu tek tako da prođem pored ovog priloga, a da se ne setim svog prvog susreta sa Oryemom. Beše to na snimku onog sjajnog koncerta u Zagrebu iz 2003, koji izvesno predstavlja muzički vrhunac u dosadašnjoj Gibonnijevoj karijeri. Ajd’ Manou Cache, Vlatko Stefanovski i Tony Levin, to su neuporedivi heroji koji su ipak odavno poznati kao tezgaroši najviše klase na planeti. Kada je izašao Oryema da “pripomogne” u najvažnijoj numeri na koncertu (cela turneja se zvala “Mirakul” po tada aktuelnom albumu), odvalio sam se od tog nastupa…

    Uostalom, gde to piše da je zabranjeno da se prisetimo te izvedbe? Evo je. Naročito obratite pažnju na improvizaciju na kalimbi na kraju.

Komentari su onemogućeni.