Besplatan festival (koji traje već decenijama)

The Sun machine is coming down and we’re gonna have a party.

Šta da vam pričam, grešna mi duša: navukao sam se na TV seriju Berlin Station. Počelo je tako što sam pogledao najavu na Cevki, pa sam poželeo da proverim hoću li prepoznati mesta u Berlinu koja sam proletos posetio. I onda mi je tetka iz Kalinjingrada poslala paket sa Divdž… sa video kasetama, pa sam ih odgledao odjednom za jedan vikend (engr: bindžovao sam seriju).

…Pa sam u slast prepoznao mnogo mesta u Berlinu, uključujući neke male trgove i ulice u Kreuzbergu. Pa mi se dopala priča, špijunsko-detektivske teme su moj guilty pleasure u časovima kad je vlasno isključiti mozak. Onda mi je bila po volji gluma nekih likova, u prvom redu me je opčinio fenomenalni Rhys Ifans. Pa mi se dopalo što se u uvodnoj špici koristi “I’m Afraid of Americans“, a u svakoj epizodi još po jedna pesma Davida Bowiea.

A onda epilog u poslednjoj epizodi i potpuno neverovatno uklapanje onog hipnotičkog refrena sa prvog albuma… Preporučujem vam slušalice za sledeće slušanje.

– * –

Ovu pesmu sam prvi put čuo prilično kasno u odnosu na svoje relativno rano upoznavanje muzike Davida Bowieja. Ubeležio sam već pet-šest godina aktivnog slušanja te muzike i mislio sam da znam puno o njoj (u tom času, faza “tek sad znam koliko ne znam” je bila još uvek daleko ispred mene). A onda se zadesilo jedno putovanje na daleki sever, gde sam od jednog lokalnog tipa dobio na poklon kasetu sa albumom sa kojeg sam ranije znao samo jednu stvar.

Bio je to, zavisi kako gledate, prvi ili drugi album Davida Bowieja, objavljen 1969. godine, onaj na kojem se nalazi “Space Oddity” i koji se zove David Bowie (ako ga gledate kao prvi) ili Space Oddity (ako je drugi). Za tu zbunologiju oko numeracije albuma nisam ja kriv: no, to ću vam objasniti drugom prilikom.

Bowie

Uglavnom, tu kasetu sam slušao tokom ostatka leta 1983. i cele sledeće jeseni, dok je nisam izlizao i uništio. Bio je to moj prvi portal u meni nepoznatog Bowieja, prvo suočavanje sa muzikom čoveka za koga mi je tada tek postalo očigledno da stalno menja samog sebe, da uspostavlja trendove kako bi ih potom eksploatisao bolje nego bilo ko drugi. Nisam tad mogao da znam da je taj suludi tempo promene, zapravo, jedina konstanta u umetničkom opusu Davida Bowieja. Nisam voleo tek izašli album Let’s Dance (još uvek nisam znao da ću biti jedan od mnogih koji će moderne radove Bowieja razumeti sa zadrškom od deset godina – tako je i bilo) i moje slušanje njegove muzike je išlo na potezu između berlinske faze, albuma Scary Monsters (1980) i dva rana albuma, od kojih je ovog časa za priču bitan samo Space Oddity.

Dakle, prvi šok beše činjenica da glavna numera predstavlja incident, a ne mustru na tom albumu. Bila je 1969, svet je bio na kolenima zbog stizanja čoveka na Mesec tog leta, u bioskopu se vrteo Kjubrikov i Klarkov film “2001: Odiseja u svemiru” i ko god je umeo, eksploatisao je trenutak. Bowie je to učinio veštije nego drugi, sa rifom na akustičnoj gitari. A tog časa je milion dece sviralo milion akustičnih gitara u milion parkova širom sveta, a Bowiejevu prvu popularnu pesmu je svako iole vešt mogao da odsvira i otpeva.

Međutim, na tom albumu se nalazilo mnogo više, a sve je to čučalo u senci velike pesme.

Iskoračujući iz naivnih kabaretskih formi, koje je zabeležio na najranijim snimcima, u područje psihodeličnog pop-folka zasnovanog mahom na akustičnoj gitari i “aranžmanima plemena”, Bowie istražuje subkulturne obrasce na granici stereotipa, ali to čini na izraženo autorski način. On pritom nesumnjivo parafrazira neke heroje tog vremena: tematska asocijacija na muziku Syda Barreta je neumitna, mada je Bowie makar koherentan u slikama koje opisuje.

Možda ste sabrali dva i dva kada ste uočili reč “festival” i setili se da je godina 1969, ali ovog puta niste dobili tačan rezultat: “Memory of a Free Festival” nije još jedna balada o frustriranom Englezu koji nije imao para da ode na festival u Woodstocku, nego je to parafraza o jednom hermetičnom umetničkom festivalu koji je Bowie organizovao sa svojim ispisnicima u leto 1969.

Nisam se tad time bavio. Budući jedan od onih milion koji su svirali po parkovima, muzika mi je bila po volji; prepuštao sam se hipnotičkom dejstvu ponavljanja refrena u drugom razvoju pesme. Prvi put, velim, suočio sam se sa saznanjem da postoji Bowie koji je ležao negde skriven od mene. Kako sam tada mogao da znam da će ta karakteristika preteći do dana današnjeg? Prekjuče sam čuo jednu Bowievu izvedbu koju ranije nisam i zabezeknuo sam se (ako baš hoćete: ovu). E, pa današnja numera je bila prva u tom tri i po decenije dugom nizu mojih samoubijanja otkrićima u opusu Davida Bowieja.

Memory of a Free FestivalPostoji i jedna istorijski vredna beleška o ovoj pesmi. Iako glavnu gitaru svira Marc Bolan (priče o rivalitetu dvojice glam-rock majstora su bile fabrikovane; doduše, dve supruge su se iskreno i intenzivno mrzele), upravo na ovoj stvari se prvi put sreću Bowie i gitarista Mick Ronson. Na malo žešćoj verziji, ponovo snimljenoj za potrebe singla čije objavljivanje je odloženo za proleće 1970. godine, Ronson svira glavnu gitaru, a na bubnjevima svira Mick Woodmansey, kojeg je Tony Visconti doveo ko zna odakle. Ta ekipa će odmah nastaviti probe za snimanje sledećeg albuma Man Who Sold the World (1970), što će se dva LP naslova kasnije izroditi u The Spiders from Mars

Inače, taj singl nije bio uspešan. No, ostavljam vas da na kraju čujete i to. Ronson briljira.

– * –

Otkačih i ovu štriklu. Još samo hiljadu ovakvih priča i zaokružiću svoje druženje sa muzikom Davida Bowieja. Jedino što dok dođem do kraja, čuću još hiljadu novih detalja koje nisam ranije, pa ću morati da se latim novog kruga…

Izgleda da je život suviše kratak da bismo postigli sveobuhvatno razumevanje kompletnog opusa najvećeg umetnika u istoriji rock’n’rolla.