Na srpskom se kaže “ispao balvan”

Kako se stvari brzo okrenu naglavačke. Kako je malo potrebno da se čovek pretvori u drvo. Kako je lako ispasti glup sam pred sobom. I kako je teško izdržati pomisao da si samog sebe uhvatio u takvom stanju.

Pre nego što vam ispričam šta se to danas oko podneva desilo, da budemo načisto: nije reč o novcu. Reč je o principu.

Najpre je Brandy objavio nevelikoj ekipi da sledeće nedelje, 19. februara, Ian Anderson nastupa u Temišvaru sa onim svojim Jethro Tull igrokazom.

Zicer na zicer: od Kikinde do Temišvara ima manje nego do Novog Sada. A Jethro Tull smo poslednji put (u mom slučaju: i jedini put) gledali u Beogradu pre dvanaest godina. Danas je bend parkiran na neodređeno vreme, verovatno i trajno, a kolovođa ide po svetu i koncertira u meraklijskom aranžmanu, uspešno pogađajući nostalgiju moje generacije i onih malo starijih od mene. Sve je to upakovano vrlo čestito, a ima čak i autorskih momenata, doduše postmoderno spakovanih, gde je nedavno napravljen nastavak legendarnog albuma Thick as a Brick (1972). Pa onda hronološki tačno sviranje oba albuma predstavlja celovečernji ugođaj, poput ovog koncerta na Islandu.

Uzgred, ako slučajno upriličite slušanje albuma Thick as a Brick 2 (2012), odajem vam ključ za slušanje: sve muzičke partiture i fraze sa prethodnika su složene u obrnutom redosledu. Postmodernizam at its best. Jebigica, što bi rekao moj drug Robert.

TAAB 2

A onda, standardno brainstorming ludilo koje mi se dešava kad god se uluči prilika za koncert. Provera datuma (vikend, odluično). Jasna dakako hoće, odavno imamo dogovor da pohodimo sve koncerte koje ima smisla pohoditi. Marinko ne želi; da ne bude da ga nisam pitao.

Logistika ulaznica? Gađati strane veb-ekspoziture Eventima je spora stvar: ulaznice za Davida Gilmoura smo čekali skoro šest nedelja. Zašto bih Rumunima verovao da su brži od Hrvata?… Brandy je koncert objavio nakon što je već rešio logistiku za sebe, a nije našao za shodno da pre nabavke pita da li želimo i mi… A i ta njegova veza: dao je pare čoveku u Srpskoj Crnji koji će dati pare čoveku iz Žombolja koji će dati pare čoveku iz Temišvara koji će kupiti karte koje će im uručiti ispred zgrade Filharmonije. No, spasonosni savet od Brandyja: dve benzinske pumpe u Kikindi su agenti Eventima; sistem je sad integrisan na nivou Evrope, pa mogu i karte za temišvarski koncert da kupim ovde; e, pa sjajno.

Odem na sajt rumunskog Eventima da proverim pozicije raspoloživih mesta, pre nego što odem da kupim ulaznice. U poslednjem trenutku pre napuštanja stranice, setim se da kliknem na cenovnik.

I prenerazim se. Jedna ulaznica za mesta koja ima smisla kupiti košta sedamdeset evra.

E, pa da ti sedamdeset šipaka.

Trenutno sam odustao. Za svaki slučaj, proverim misao: kažem Jasni. “MOLIM???”, reče.

Dalje reči nisu bile potrebne. Pa mislim, jebote.

Premotavao sam cene velikih i značajnijih koncerata koje sam poslednjih godina gledao. Colosseum u Pešti sam platio 35 €; Roberta Planta letos u Puli oko 40 €; Davida Gilmoura, godinu dana ranije na istom mestu, oko 65 €; Vana Morrisona sam platio paprenih 110 € (i to ispade puvanjak, ali to sad nema veze sa ovom pričom) i to je najskuplja ulaznica za neki performans koju sam u životu platio. 70 € za ulaznicu bih dao eventualno za onaj lineup Jethro Tulla koji je odsvirao turneju Bursting Out (1977-78), što je manje-više nemoguće da se ikada desi.

Ponavljam, nije stvar novca, već principa. 70 € je previše para za prodavanje nostalgije. Kad sam ispričao Zoći ovaj slučaj, ono moje “Jebote, ne!” je dekomponovao u jezgrovit i hirurški precizan pasus:

Niti je ovo sada Jethro Tull, niti je tribute band. Ianovog glasa kakvog ga znamo više nema, pa ne vidim nikakav razlog zašto bismo ga gledali ponovo. Bolje da nam ostane u uspomeni onako kako je bilo, da ne kvarimo utisak.

I tako… Umesto da vam sad pričam o tome kako imam ulaznicu za taj koncert, ja vam opisujem kako sam zamalo ispao thick as a brick, da ne kažem na srpskom – kako sam zamalo ispao balvan. Ali je sasvim sigurno: tokom ovog procesa sam se zaista malčice pretvorio u drvo. Vreme je za terapiju.

Nikad ne znaš šta će te snaći.

1 komentar na temu “Na srpskom se kaže “ispao balvan””

  1. Неко је, канда, закључио да Румунима и околини и не иде тако лоше, кад је ошацовао да по тим ценама (могу мислити пошто су биле остале улазнице) може да напуни салу.

    Тал сам гледао 2000. и довољно ми је. Најбољи тренутак је управо оних пет секунди тишине па онда синхронизовани уздах у публици кад сви препознају увод у ГлупКоКурац (што је и требало да буде наслов оригинала, ал’ се Ијан мало правио луд). А у публици подједнако деце и вијетнамских ветерана, измешано…

Komentari su onemogućeni.