Odi amo da se poigramo…

Samo što sam završio sa tekstom o Marianne Faithfull, ukazala mi se prilika da bacim uvce na novi album jedne od mojih miljenica – Bic Runga je ovoga puta potpuno podbacila, ali i u tom fijasku ima nečega dobrog. Kako se ovaj album sastoji uglavnom od obrada manje poznatih pesama inače velikih autora, nekako se tu našla i pesma “Vien” koju u originalu izvodi Françoise Hardy.

Ako je Marianne bila ikona Swingin’ Londona tokom šezdesetih, slobodno se može reći da je isti status kod Francuza imala lepa Francoise.

I to sa razlogom. Počela je da nastupa još početkom šezdesetih, a tokom cele te decenije njen status je samo rastao – muzika koju je izvodila bila je oslonjena na tradiciju koja se negovala u Francuskoj, ali joj nisu bili strani izleti u druge ženrove. Često su se u jednoj pesmi preplitali razni uticaji, a sentimentalno raspoloženje je bilo obavezno. Ono što ih i danas čini zanimljivim su produkcijski zahvati i bogati aranžmani bliski čuvenom “zvučnom zidu” Phila Spectora.

Hardyjeva je odlična pevačica, većina pesama koje je izvodila su bile njene, pa nije ni čudo što je potpisana kao koautor i sa mnogim drugim muzičarima (Leonard Cohen, Serge Gainsbourg). S druge strane, kako neprovereni tračevi kažu, bila je žena na koju su okce bacili Bob Dylan i neizbežni Mick Jagger, ali se nisu ovajdili. Dobitnik, fotograf i režiser Jean-Marie Périer, ubrzo je lansirao svoju suprugu u svet mode. Treba li da napomenem da je i u tome bila uspešna?…

La QuestionAlbum La Question (1971) je predstavljao prekretnicu u radu Hardyjeve. Na njemu je napravila jasnu distancu od repertoara koji je izvodila tokom šezdesetih i zaplovila u ozbiljne sadržaje. Većinu pesama napisao brazilski gitarista/pevač pod pseudonimom Tuca, pa su pesme prožete raskošno odrađenom akustičnom svirkom kojoj je u podlozi bossa nova. Priče su standardne: ljubav, strahovi, teskoba, erotika… U “Vien” junakinja nestrpljivo mami muškarca u svoj krevet obećavajući mu nezaboravne trenutke. Prilično hrabro i eksplicitno za to vreme.

Iako je u vreme izdavanja ovaj album naišao na neodobravanje publike, vremenom je stekao kultni status i na njega se gleda kao na kamen temeljac ozbiljnih radova u drugoj fazi Hardyjeve karijere, a često se pominje i kao najbolji u njenoj bogatoj diskografiji.

Ako ga budete celog preslušali, postaće vam jasno zašto Françoise Hardy ima posebno mesto u francuskoj kulturi.