Savamala: traktat o sviranju

Veća fotografija je ovde.

Najpre sam pomislio: daj bre brate, pa ovo je Beograd, a ne Beč, Budimpešta ili Minhen, Berlin, Pariz, Lion, Brisel, Amsterdam, London, Edinburg, Kopenhagen, Malme, Stokholm, Rim, Milano, Nica, Barcelona, Madrid, Lisabon, Porto, Dablin, pa da sviranje na ulici bude uobičajena pojava. Možda da sačekamo pet minuta dok se ne pojave braća kominalni policoidi, da malo treniraju strogoću…

Deset minuta kasnije, vraćam se istom stazom u suprotnom smeru, a baja još uvek tu. I tu mi se negde zadesi čeloklepni trenutak: pa ovi spinuju to što su dali to zemljište u bescenje, tri milijarde za dve godine se pretvorilo u trideset miliona za dvadeset godina, pa sviranje kurcu sad treba prekriti sviranjem na struju (ili akumulator). Malo naivnog glumatanja kvaziurbanog ponašanja nije na odmet u toj situaciji. Da se pokaže da i urbana priča ima element sabornosti, pa da možda i neki iz Sinoda kupe stan u toj zgradi… Kad dobije građevinsku dozvolu i kad vidimo gde će i kako da odvedu kanalizaciju iz te zgrade.

Eh. Da se barem razaznalo šta svira.