To što ne vidiš gudalo nije dokaz da ovo nisu gudači

Da li znate kako glasi poslednja laž na polju savremene muzike?

“Ukapirao sam Roberta Frippa.”

(Klikni slobodno, link nije mrtav kao što se čini.)

Robert Fripp je čudna voćka. Najlakše ga identifikujemo kao čoveka besprekorne inteligencije koji je spiritus movens grupe King Crimson. Ali, on je mnogo više. On je čovek koji pomera horizonte, koji osmišljava štimove na gitari i tehnike na pratećim uređajima da bi mogao da odsvira to što je zamislio, da bi tek potom, u tom kosmosu koji je sam osmislio i samo on ume da ga upotrebljava, realizovao muzički stil koji nema konkretno ime, ali ima sasvim konkretan uticaj na slušaoca.

Ja se neću pretvarati da razumem šta duva kroz glavu tog čoveka. U više navrata sam pokušao da zahvatim u to što je radio van grupe King Crimson (a da se razumemo: toga ima mnogo više nego što je slavni bend) i priznajem da nisam stigao daleko… Pardon: nisam stigao nigde. Vrteo sam se u krug u pokušaju da protumačim paradigmu muzike tog čoveka. I velim, nisam uspeo; a davno beše kad sam se hvalio kako sam lako i rado odslušao simfonije Gustava Malera.

Pa, dobro. Nije meni dato da razumem sve i mirim se sa time.

Ako je za utehu: pokušavam i dalje. Jer, jebeš ga, ne mogu da odolim.