Tužna Liza

Retko koja žena je vodila turbulentan život poput Marianne Faithfull. Iako je sa pesmom “As Tears Go By” postigla uspeh još sredinom šezdesetih, a zatim nastavila sa serijom minornih hitova. Svaki njen snimak je ličio na borbu pevačice čiji krhki glas je suprostavljen bogatom, orkestriranom aranžmanu sa neizvesnim ishodom. Njen kvalitet u to vreme, da se ne lažemo, nije bio u opsednutosti slušalaca moćnim glasom – svoju slavu duguje, pre svega, fascinantnoj pojavi, jer se za njom okretao celi Swingin’ London.

I, naravno, svom dugogodišnjem dečku – Micku Jaggeru.

Između 1967. i 1976. godine skoro da ništa nije snimala, a život joj je podsećao na noćnu moru: zajedno sa Jaggerom/Richardsom bila je hapšena zbog posedovanja droge, izgubila je starateljstvo nad sinom, postala zavisnica od kokaina, imala spontani pobačaj u sedmom mesecu (otac nerođene bebe bio je Jagger), pokušala samoubistvo… Posle svih tih turbulencija, završila je lutajući Sohoom kao heroinski zavisnik.

MasquesNa ulici ju je pronašao Mike Leander, kućni aranžer/producent moćne izdavačke kuće DECCA i postao jedan od retkih prijatelja iz prošlosti koji joj je pružio ruku. I to ne formalno – iznajmio je i platio čuveni Trident studio u kome su snimili album Masques (1971) – svedena, gotovo minimalistička muzika i izbor pesama (sve su obrade) jasno su govorile u kakvom se stanju nalazila.

Album je objavljen 1985. godine pod nazivom Rich Kids Blues. Među fanovima i zaluđenicima kola priča da je jedini otisak ploče Masques ponuđen na aukciji za neke basnoslovne pare i da su snimljene pesme obogaćene gudačima kojih nema na objavljenom izdanju. No, kako to niko nije čuo, sve te glasine treba primiti sa rezervom.

Čini mi se da je najupečatljivija obrada pesme “Sad Lisa” Cata Stevensa, kao i Dylanova “Visions of Johanna” i Harrisonova “Beware of Darkness“.

Ostatak materijala je manje-više dobar. “Masques” treba posmatrati u kontekstu vremena kada je sniman, kao album koji obeležava težak period u životu Faithfullove i njenu artističku tranziciju, ili izgubljenu kariku, od folka/popa iz šezdesetih ka ozbiljnijim radovima po kojima je prepoznajemo i danas, započetih na albumu Broken English (1978).

Komentari su onemogućeni.