Another obituary in the paper today,
One more for the list of those who’ve already fallen.
Another one of our comrades is taken down,
Like so many others of our calling.
U nizu “povratničkih” albuma koji su postali moda poslednjih godina, malo šta od njih je vredno pažnje. Uglavnom se svodi na već viđeno i prodaju nostalgije.
Kada Sting najavi povratak u pop-rock vode, u najmanju ruku očekujem medijski vatromet. Apstinencija njegove rock publike poduže traje, još od 2003. godine, ne računajući The Police turneju 2007/2008. na kojoj nije izvođen novi materijal, pa je izlazak albuma 57th & 9th (2016) protekao neuobičajeno tiho za njegova izdanja.
Možda i nisam u pravu u vezi mlitave medijske promocije, utisci varaju, pa da odmah raščistimo nedoumicu – ovaj album, koji je ime dobio po raskrsnici u New Yorku kojom je Sting svakodnevno prolazio za vreme snimanja, zvuči odlično. Mogu da razumem gunđanje fanova grupe The Police jer su njihova očekivanja izneverena – skoro ništa na njemu ne podseća na staru grupu. Kako znamo da se Sting ni u šta ne upušta bez prethodne jasne ideje i pripreme, lako je konstatovati da njegov poznati poriv za istraživanjem novih muzičkih mogućnosti ni ovoga puta dosta prigušen. Čini mi se da je album žešći, agresivniji i čvršči nego svi njegovi prethodnici, pa zvuči modernije nego, recimo, repertoar Policajaca. Naravno, na njemu ima i nekoliko laganica od kojih će ženama i dalje klecati kolena, kao i šetnji po world music baštini.
“50.000” možda nije najbolja pesma na albumu, ali mi je odmah legla. Neočekivana smrt velikih muzičara i prijatelja (Bowie, Prince, Lemmy…) očigledno je potresla Stinga i poslužila mu kao inspiracija za ovu pesmu kojom upućuje više poruka o odnosu muzičkih zvezda i publike, kao i o njima samima koji su, na kraju, proizvod industrije zabave. Očekivan stav od aktiviste koji je i sam u poznim godima i sve je iskusio na sopstvenoj koži.
Kako Sting važi za jednog od pismenijih muzičara koji zna sa rečima, vredi ga citirati do kraja pesme:
We tweet our anecdotes, our commentary,
Or we sing his songs in some sad tribute,
While the tabloids are holding a story of kiss and tell,
That he’s no longer able to deny or refute.50,000 voices rising every time he’d sing,
And every word he ever wrote reflecting back to him.How well I remember the stadiums we played,
And the lights sweeping across a sea of 50,000 souls we’d face.
A serious drug that you could never kick,
Or one that you couldn’t imagine you’d ever replace.We flew like kites on the wings of amphetamine,
Secured only to a bass line and a snare drum beat.
But really what did any of it mean?
When there’s a higher philosophy in reflection and defeat.50,000 voices rising every time he’d sing,
And every word he ever wrote reflecting back to him.
Still believing that old lie, the one that your own face betrays,
Rock Stars don’t ever die, they only fade away.Reflecting now on my own past,
Inside this prison I’ve made of myself.
I’m feeling a little better today,
Although the bathroom mirror is telling me something else.These lines of stress, one bloodshot eye,
The unhealthy pallor of a troubled ghost.
Where did I put my spectacle case?
I’m half blind and as deaf as any post.50,000 hands are raised to a man that’s just like you and me.
We create the gods we can and gift them immortality.
Still believing that old lie, the one that your own face betrays,
Rock Stars don’t ever die, they only fade away.
Stingova zvezda, definitivno, još nije počela da bledi.