I tako, preplaviše me osećanja…

… i ne puštaju me poodavno. U stvari, kada sam prvi put poslušao album Petera Gabriela Passion: Music for The Last Temptation of Christ (1989) bio sam toliko oduševljem sadržajem ove filmske muzike da sam svoju prvu radio emisiju započeo baš ovom pesmom. Ne znam koliko se dopala mojim tadašnjim slušaocima, ali mi se niko nije žalio.

A i da se neko žalio, ne bi mu mnogo pomoglo. Mikrofon je bio u mojim rukama. Danas bi se reklo MC Zoća. Hot smile

Ovaj album je značajan iz mnogo razloga. Bio je prvi Gabrielov album koji je realizovan za njegovu etiketu Real World Records. Pravljen je namenski, za Scorseseov film The Last Temptation of Christ (1988), a ideja mu je bila da okupi muzičare sa Srednjeg Istoka, Afrike, Evrope i Azije koji bi, nesputani, svojim idejama iz starog i novog zvuka proizveli nešto posebno.

Passion I uspelo mu je preko očekivanja.

Tako sam otkrio brilijantne muzičare poput Nusrata Fateha Ali Khana, L. Shankara ili Baaba Maala.

I, naravno, velemajstora iz Jermenije Djivana Gasparyana, koji je verovatno najveći muzičar na našoj planeti koji svira drevni instrument duduk.

Toplina zvuka duduka i majstorluk Gasparyana su me toliko obuzeli da je moj prijatelj “Cale iz Niš” mnogo vremena potrošio pokušavajući da mi pribavi njegove u to vreme retke albume. Za to sam mu ostao neizmerno zahvalan.

Današnji snimak je interesantan jer su na njemu tri genijalna muzičara. Da budem cepidlaka, Brian May je čist višak u ovoj kombinaciji, ali se to ne računa.

Ako je to cena koja treba da se plati za ovakvu sofisticiranu muziku, da bi se približila širokoj publici, nemam ništa protiv.

Kao što rekoh, ja sam se odavno navukao… Sarcastic smile