Ma, znam ja svašta, ali ne mogu uvek da postignem

Po prirodi stvari, popularna muzika je zamešateljstvo mnogo elemenata koji čine združenu celinu. Većina slušalaca nema potrebu da rastavlja tu celinu na proste činioce, što je sasvim  u redu – najzad, važna je pobuda, a ne analiza – ali postoje i oni nesrećnici poput mene koji uvek, uvek, uvek upadaju u zamku potrage za odgovorima na pitanja koja nisu naglas postavljena. Mučno je to, često smeta, jer ponekad mi baš i nije stalo da znam više ili da promišljam o nečemu što možda i nije vredno takvog napora.

Da bi me takva muka zaobišla, primetio sam, potrebno je da me saleti barem neki veličanstveni trenutak – pojava od one vrste koju prosto ne mogu da tumačim, sve i da hoću, jer je nepojmljiva. Na primer, da čujem veličanstvenu pesmu u novom, besprekorno preciznom aranžmanu izloženom interpretaciji koja se opire opisivanju u svojoj jednostavnosti i savršenosti.

Problem je samo u tome što takvih trenutaka ima veoma malo. Zato su, valjda, toliko i neprocenjivi.

Dok pišem ove redove, slušam ovu izvedbu po ko zna koji put u poslednja dva dana, otkad sam je prvi put čuo. Ježim se u talasima i potpuno sam bez reči, što znači da bi se pričanje o ovom neuporedivom trenutku nužno pretvorilo u lupetanje.

Ali mogu da ispričam dve crtice kao digresije.

Dobro pamtim vreme kad je objavljen album Filigranski pločnici (1982). Beše to vreme kad nisam ispuštao gitaru iz ruku, a Azra je svakako bila na repertoaru čopora čupavih klinaca koji su večerima opsedali polumrak parka u centru grada. Sećam se načelno negativne reakcije na taj album. Najčešći su bili banalni komentari tipa “Štuliću, umeš li ti da objaviš album na samo jednom vinilu”, što beše aluzija na ono što su mnogi smatrali skribomanijom, ne kapirajući da je Džoni sve te pesme imao već godinama u rukavu. Mene su iritirali maliciozni komentari o “tupljenju oštrice”, što je bila glupost, jer prvi put se desilo da je jedan album Azre, posle dva studijska i jednog živog albuma fantastičnog sadržaja i kriminalne produkcije, spakovan kako dolikuje jednom visoko profesionalnom izdavaču kakav je bio tadašnji Jugoton. A što se tiče oštrice, izlišno je bilo govoriti o tupljenju (osim kada je reč o komentarima tupadžija) nakon prve dve numere na albumu.

Filigranski pločniciNajveće iznenađenje, ono na koje su Azra-čistunci najgrđe reagovali, beše dovođenje “četvrtog” u studio: multiinstrumentalista Miroslav Sedak-Benčić je dodao klavir, Hammond, flautu i saksofone i podigao aranžmane na jedan nivo na kojem Azra do Filigranskih pločnika nije bila (i ako ćemo pošteno, nikad više). A prvi susret sa nečim baš suštinski novim beše u numeri “Ako znaš bilo što”, perfektnoj ljubavnoj pesmi koju oni koji su mislili da Azra treba da pripada punk pokretu nisu mogli da podnesu. Benčićev solo na sopran saksofonu na kraju pesme je, ako me linearno pamćenje dobro služi, prvi veličanstveni aranžman koji smo do tada čuli u opusu Azre. A valjalo je sve to na vreme svariti, jer Džoni nije davao vremena za smirivanje lopte; ali, to je već neka druga priča.

Meni je sve to, pak, bilo veoma po volji. Odbijam da se izjasnim o omiljenom albumu Azre, ali je činjenica: godinama potom, ruka bi mi uvek kretala ka tom vinilnom izdanju pre nego prema nekom drugom.

Iz razloga kojeg ne mogu da se setim, nego eventualno mogu da izmislim mogući odgovor, nikad nisam uvrstio ovu pesmu u svoj repertoar. A bila je k’o bogom dana za spontano razvijeni aranžman u dva glasa i dve gitare, onako kako smo to tada najčešće i nastupali u parku, između pesama se jurcajući sa dežurnim pozornikom koji nije mogao da podnese da neko svoju radost života iskazuje pesmom. Ostade pitanje na koje nemam odgovor, a uvek bih se žacnuo kad bih čuo poznati motiv na akustičnoj gitari: zašto ova pesma i ja nismo postali bliski?

Amira Medunjanin ne bi trebalo da predstavlja incident na sceni ex-Jugoslavije, ali nekako ispade da jeste. To je čudno, jer muzika je lingua franca balkanske tuge, a sevdalinka, prevashodno elegična muzička forma nastala u srcu Bosne, osnovni je izraz sa kojim je Amira bacila publiku na kolena. No, kad sam prvi put čuo i onaj sadržaj koji izvorno nije sevdalinka, a koji je Amira uvrstila u svoju diskografiju i scenski repertoar, bilo mi je jasno: ona je pronašla svoj blues i sposobna je da ga iznese na scenu onako kako to ume veoma malo dobrih pevača. To “nešto” što Amira ima dok peva – i što, uzgred, njenu muziku čini takvom da mogu da joj se prepustim u celosti – pravi razliku između dobrih i vanserijskih, između onih koje je lepo slušati i onih koje treba slušati.

Amira Medunjanin

I beše preostalo samo još da je ulovim uživo. To takođe ne umem i ne pokušavam da objasnim, ali posle iskustva susreta sa Martom Šebešćen i Josipom Lisac, dobro znam da u živom susretu može da se desi ono što drugačije ne može. I to je iskustvo koje vazda jurim još otkad sam ga prvi put doživeo.

Situacija je htela da se svesno odreknem tog susreta kada se ulučila prva prilika… Dva meseca pre letovanja u Istri 2015, i to u Fažani iz koje kreću brodovi na Brione, imao sam rezervisane dve ulaznice za koncert Amire Medunjanin na Malom Brijunu. Moj jedini posao je bio da se pojavim na tom i tom mestu u Fažani najkasnije na dan koncerta u 17:45, gde ću preuzeti i platiti rezervisane ulaznice; cena vožnje brodom na ostrvo i nazad je bila uključena u cenu karte.

Ali, ‘oćeš. Marfi se bolno poigrao sa mnom i do dana današnjeg osećam knedlu zbog toga. Iste večeri, na jazz festivalu na gradskom trgu u obližnjoj varošici Bale (na pola puta od Fažane do Rovinja, pola sata kolima), nastupao je Steve Hackett, jedan od meni najdražih gitarista uopšte. Proveo sam nekoliko sati prilično gorkog iskustva u položaju Buridanovog magarca. A onda je presudilo to što sam i Martu Šebešćen i Josipu Lisac gledao ni manje ni više nego u Kikindi, a znao sam da se Amira odaziva svakom pozivu u regionu ako li se samo steknu uslovi, pa ću je nekako već uhvatiti na nekom koncertu u Srbiji. Najzad, njena muzika se definitivno kvalifikuje u blues, što je čini kandidatom za učešće na Jazz & Blues festivalu koji se svakog novembra održava u mojoj varoši.

I tako tog dana odosmo u Bale, a ne na Mali Brijun. Taj moj susret sa Amirom Medunjanin se još uvek nije desio. A nadam mu se. Jer, muzika koju ona nosi sa sobom omogućuje da joj se prepustim. Potpuno i bezrezervno.

U međuvremenu, pretiču neopisivi trenuci poput ovog koji danas delim sa vama.