Umetnost umiranja

Savremenici Georga Harrisona opisuju kao mirnog čoveka koga bi svako poželeo za prijatelja. Istovremeno, važio je za vrlo emotivnog i skromnog čoveka u trenucima kada je histerija za Beatlesima dobila mitske razmere. Eksperimentisanje sa halucinogenima su mu otvorila vrata percepcije i duhovno buđenje, što ga je povelo na put samopreispitivanja i interesovanja za hinduizam. Jednom prilikom je rekao kako je na tom putu mislio da mu “jogini sa Himalaja” trčkaraju po glavi.

Tokom svog “buđenja” Beatlesi su otišli u Indiju, a Harrison se vratio kao promenjen čovek.

Od svih Beatlesa on je najozbiljnije shvatio ovu religiju, a njeni uticaji su počeli da se provlače i kroz njegove pesme.

Kako su albumi Beatlesa bili uglavnom kaparisani za pesme tandema Lennon/McCartney, Harrison je pisao za svoju dušu i pakovao pesme u fioku. Posle raspada Beatlesa, ispostavilo se da se u toj fioci nakupio popriličan broj pesama.

All Things Must PassZavršile su na njegovom trostrukom(!) debi albumu All Things Must Pass (1970), jednom od onih izdanja koje svaka kuća u kojoj svira rok muzika mora da poseduje.

Jedna od najboljih pesama na albumu je “Art of Dying“. Nedvosmisleno, to je pesma o reinkarnaciji u kojoj Harrison ni malo ne filozofira, već je prihvata zdravo za gotovo. Poseban šmek daju prateći muzičari na čelu sa njegovim kumom Ericom Claptonom. Tu su Carl Radle, Bobby Whitlock i Jim Gordon, jezgro buduće grupe Derek & The Dominos koji će postati besmrtni kada uskoro odviraju “Laylu“.

Nakon dugotrajne borbe sa rakom, Harrison se upokojio 29. novembra 2001. godine. Nije se plašio smrti jer je smatrao da će se preseliti na neko bolje mesto. Pre nego što je javnost bila obaveštena o tome, porodica ga je kremirala, a njegov pepeo je prosut po reci Gang.

Očigledno, znao je kako da živi, a i kako da ode…