Računam na tebe

Ispijanje jutarnje Nesice je već godinama unazad postao pravi ritual za Juniora i mene. To je prilika da se ispričamo, jer ko zna da li ćemo ponovo da se sretnemo u toku dana – svako od nas ide sopstvenim putem. Postoji i prećutni dogovor među nama: on bira muziku koju ćemo da slušamo dok se rasanjujemo, a ja mutim Nesicu za obojicu.

Jutros me je umlatio sa grupom Muse koje i nije najpogodnija za početak dana, a kada je primetio da ne uživam u njegovom izboru, prešao je na Chrisa de Burgha.

I eto ideje za moj novi tekst.

De Burgha sam upoznao krajem sedamdesetih, u trenuku kada sam otkupio dvostruki vinil na kome su se nalazila njegova prva dva albuma (Far Beyond These Castle Walls (1974) i Spanish Train and Other Stories (1975)). Iako su punk i new wave bili u punom zamahu, ove vinile sam često slušao, jer se de Burgh odmah nametnuo kao kralj sentimentalnih pesma koje nisu nimalo banalne. A kada se stigne do poslednje, njegov moćan glas i inteligentni tekstovi ostanu da lebde u vazduhu terajući na novo slušanje.

Španski voz” odlazi korak dalje od debija baveći se ozbiljnijim i dubljim temama kroz dugačku naslovnu pesmu o partiji pokera između Boga i đavola u kojoj pobednik dobija dušu mašinovođe koji umire. “A Spaceman Came Travelling” je priča o rođenju Hrista, a Vitlejemska zvezda je u njegovoj interpretaciji vanzemeljac koji je došao da preda neobičnu poruku. De Burghu ne nedostaje ni smisla za humor na ovom albumu, a laganice pokazuju da je interpretaciju tuge i melanholije doveo do savršenstva.

Tako se kvalifikovao da njegove albume držim na dohvat ruke, odmah pored onih koje je potpisao njegov zemljak, jednako talentovan a potcenjen, Al Stewart. Uprkos mojim velikim očekivanjima i uspehu u EUropi, britanska publika ga je ignorisala.

The GetawayStvari su se pokrenule na bolje tek početkom osamdesetih, kada izdaje dva brilijantna albuma The Getaway (1982) i Man on the Line (1984) koje je producirao harizmatični Rupert Hine. Iako je u to doba Hine važio za “kralja elektronike i čarobnjaka u studiju”, njegove intervencije su bile vidljive u bržim numerama koje su zazvučale moderno i u trendu, dok je balade ostavio onakvim kave su bile zamišljene – obično samo uz pratnju klavira ili akustične gitare.

I’m Counting on You” hvata na prvo slušanje. Na stranu prekrasna melodija i moćan glas – lepota ove pesme je u divnom tekstu koji govori o sumnjama autora u svet koji ga okružuje i još nerođenom detetu koje treba da koči u njega. Uprkos sumornoj atmosferi, on stalno ponavlja kako računa na nju/njega.

Ćerka Rosanna mu se rodila par godina kasnije i njoj će posvetiti još nekoliko pesama. Ona je danas glumica/model/pevačica, a ocu je osvetlala obraz kada je postala Miss sveta 2003. godine.

Iako je i dalje zaboravljen od britanske publike, ovaj autor se ima čime pohvaliti. Iza njega stoji 21 studijski album i 5 snimljenih uživo, pa ako se bilo koji od njih pojavi u vašoj blizini, nemojte mnogo da oklevate.