Raštimovano

Nedavno sam poslao rođendansku čestitku prijatelju koji je zaokružio još jednu deceniju. Zahvalio mi se i samo kratko prokomentarisao: “Kad pre stigosmo dovde, jebote…” I stvarno, kao da je bilo juče, setio sam se brojnih neprospavanih noći iz studentskih dana u njegovoj sobi. Kafane, naš drugi fakultet, zatvarale su se u 23 sata, a ako je ostalo nešto nedorečeno posle fajronta, program se nastavljao kod nekoga od nas. U polumraku njegove sobe, dok je u nevreme kuvao kafu kako bismo ostali budni, redovno sam posezao za pločom na čijem omotu je pisalo Brasilian Mood.

A topli zvuk saksofona Stana Getza bi nas vodio dalje kroz noć.

O brazilskoj muzici gotovo ništa nismo znali, po nekog izvođača smo prepoznavali po čuvenju, a naslove pesama nismo ni pokušavali da odgonetnemo – bile su na portugalskom. “Desafinado” je za nas bila “ona pesma” koja nam je tokom dugih noći donosila toplinu nekog drugog podneblja i atmosferu kakvu nismo imali priliku da iskusimo.

Džez je muzika koju retko slušam, pa mi je “Desafinado” nestala sa radara od trenutka kada su nam se životni putevi razdvojili. I, po nekom sinhronicitetu, ponovo pojavila na dan njegovog rođendana. Slučajno sam naleteo na koncert velike džez zvezde Eliane Elias, za koju su u komentarima slušaoci tvrdili da je odlična pevačica i pijanistkinja.

Brazilskim plavušama je teško odoleti. Smile with tongue out

Eliane EliasNa koncertu je sve išlo kao podmazano jer ona i njeni prateći muzičari zaista vrhunski sviraju, dok nije krenula ona. Tako sam saznao da “Desafinado” ima i tekst. I to dobar, jer ga je neko skoro doslovno prepevao na engleski.

Ukratko, to nije priča o raštimovanim intrumentima i muzičarima, već o vezi koja ne funkcioniše kako treba. Zločesta amor stalno prigovara dečku da je “disonantan” u njihovom odnosu, a on se nevešto brani da nije on kriv što je takav.

Noćne kafe odavno ne pijem, ali volim da sedim u polumraku i smišljam nove priče. Muzika Antonia Carlosa Jobima mu dođe kao savršena zvučna kulisa za tako nešto.