Promena

Pretvaram se u rame za plakanje, kao da mi nije dovoljno i sopstvenih muka. Onomad mi se javila prijateljica i odmah sam primetio da nešto kod nje nije u redu. Po tonu, rekao bih da je u debelom dertu, a posle kratkog izvlačenja klještima reči iz nje, priznala je da je napravila neku glupost. O detaljima, naravno, nismo razgovarali, ali je stalno ponavljala kako bi htela da popravi sve to što je zabrljala.

Ne sumnjam da je imala najbolje namere u svom naumu, ali sam retko viđao da se muško-ženski odnosi daju popraviti. Ili se meni to nikada nije desilo.… Nastavite sa čitanjem >>

Dugo nam je i trajao

“A šta ti imaš protiv Susan Tedeschi”, upita me poznanik, “pa ona je sjajna pevačica, a nije loša ni sa gitarom”, reče. Slažem se sa izrečenim konstatacijama o kapacitetu dotične. Štaviše, ima tu simpatičnog materijala. A negde sam o njoj pročitao “kada zapeva Susan Tedeschi, možete čuti kako se zvuk valja od Misisipija na jugu do Čikaga na severu”.

Sve je to u redu. Ali, kriva mi je nešto, i to mi je mnogo kriva. Kriva mi je što je kategorija blues-rocka, hibridnog žanra u kojem dominira odlična gitarska svirka, praktično izgubila najbolje što ima, a preko dvadeset godina smo čekali da se takav baja pojavi. Kriva mi je što ovog više nema:

A taj greh se ne može tek tako oprostiti.… Nastavite sa čitanjem >>

Kao zapaljeni papir

Kako nam mediji svakodnevno javljaju, nama je sve bolje. No, nikako da to “bolje” osetimo na sopstvenoj koži… I ako mislite da su tu u pitanju “srpska posla”, grdno se varate. U odnosu na to kako se živelo pre, recimo, četrdesetak godina bilo gde u svetu, danas većina populacije živi mnogo gore.

Razrešenje ovakvog stanja se ni ne nazire.… Nastavite sa čitanjem >>

Linija na kojoj se razdvaja ono pre i ono posle

One hand on the hammer, one foot by the door
Pushed by the wind, fed by the need for moving on,
Moving on to nowhere
Ima već par meseci, Peacock junior je postavio ovu pesmu na svoj zid na fejZbuku i tako me podsetio na jedan od najboljih koncerata koje smo, eto slučaja, zajedno pohodili… Beše vrela avgustovska noć pre četiri godine, zidine Malog Kalemegdana su bile usijane. A beše još vrelije kad je krenula ova pesma.

To su oni prosti trenuci kad čovek shvati koliko je malo potrebno da bude srećan.… Nastavite sa čitanjem >>

Bend od jedne pesme (i nijedne ideje)

Spasi me, bože, bendova klase “zna narod šta valja”.
Svako vreme nosi svoje, ali sedamdesete godine prošlog veka su verovatno bile najčudniji period u istoriji šou-biznisa, pogotovo u Velikoj Britaniji. Sa jedne strane je došlo do globalnog proboja standarda, može biti da je neko čak pomislio da bi to moglo da znači da sleduje zlatna era čovečanstva, sa druge strane je nastao potpuni metež jer se nije znalo ko pije, a ko plaća. A među sirotim muzičarima, izvesno, postojala je ideja da samo jedan adut, pa ma koji to bio, može da predstavlja put u popularnost i blagostanje.

Kakvih je tu ludaka sve bilo, bog da te ubije. Recimo, ovi.

Seća li se iko grupe Kursaal Flyers? Ja verovatno ni dan-danas ne bih znao za njih da nisam dobio jednu ploču na poklon.… Nastavite sa čitanjem >>

ne daj da ti uvale

LajaviKrelacpaj sad vamo, da te čiča malo uputi. stara mudrost glasi “ko čita sitna slova, stiče mudrost; ko ih ne čita, stiče iskustvo”. piše sve tamo, sve ti je pred nosem, ama niko ne čita. daj taj sir ovamo… evo, lepo piše “zamena za sir biljnog porekla”. a jesu ga napisali, svaka im čast, otkud sir biljnog porekla? u neku ruku jeste svaki sir biljnog porekla, jer mleko od mesoždera ne koristimo, al’ bilo bi jasnije da su napisali “biljna zamena za sir”, ili “lažni sir od biljnih sirovina”. naravno da je mufljuska rabota, nisu ludi da jasno napišu. pazi kako krupno piše sir, a ono “zamena” je sitno da izgleda kao neka ukrasna crtica, slova šes puta manja. al’ piše, bre, piše. pa nosi naočari i čitaj, ili kupuj naslepo, pa nek te pređe ko hoće. ima neka sekta ovde, neki rukopomi… nogozapr… četvrtkari, nemam pojma ima ih pedeset, koji li ovi behu, elem vele “greh je ćoravog prevariti”. a okatog jok… dakle gledaj, čitaj. a ako ti uzmu pare za lažnjak, sam si kriv.… Nastavite sa čitanjem >>

Dušo, nemoj da ideš iz grada

Za vreme songwriterskog buma sa početka sedamdesetih, Jamest Taylor je bio jedna od prvih zvezda koja je zablistala. Njega možemo slobodno da uzmemo kao arhetipsku figuru celog tog pokreta, jer je bio izuzetno zgodan dasa koji je pisao introspektivne pesme koje su lako pronalazile put do publike. “Fire And Rain” je lako dospela do prvog mesta američke liste, a njegova prva tri albuma su postala obavezni deo muzičke literature svih onih koji su u to vreme imali između 20 i 30 godina.

A onda se malo opustio.… Nastavite sa čitanjem >>

Angoh

Danas sam, posle ko zna koliko vremena, pogledao snimak sopstvenog venčanja. Posledice tog (ne)promišljenog čina su vrištale od smeha, a komisijski smo utvrdili da smo nihova majka i ja u tom trenutku bili “mladi, lepi i strašno mršavi”. Open-mouthed smile No, meni je jedna druga stvar privukla pažnju. Dok sam oblačio svečano odelo i vezivao kravatu, u pozadini je svirala muzika koje nisam mogao odmah da se setim iako mi je bila na vr’ jezika.

Odjednom se rešenje samo pojavilo. Iako su od pomenutog snimka protekle decenije, ovo mi je došlo kao melem na ranu. Nisam još uvek za staro gvožđe. Winking smile  U tom važnom životnom trenutku na venčanje me je ispraćao Andreas Vollenweider. Nimalo SrBski. Hot smile