Jadničak

Biti roditelj ponekad nije ni malo lako. Kada dobiješ prvo dete, posle početnog oduševljenja shvatiš da ono nije igračka za malo stariju decu i da oko njegovog podizanja ima puno posla. Na njemu naučiš sve što do tada nisi znao i prebrodiš traumatične događaje koji se podrazumevaju: prvi korak, bolesti, dolasci u vrtić, pa u školu… Sa drugim detetom je već lakše jer si se već ispekao na prethodnom. No, fokus roditelja se, sasvim prirodno, u tom trenutku pomera sa starijeg na mlađe, pa se često dešava ako je razlika u godinama između dece malo veća da se starije oseća pomalo zapostavljenim.

Današnji psiholozi mogu satima da pričaju o mogućim posledicama zapostavljanja dece u porodici, a ja se stalno pitam kako su naši preci, pre samo par generacija, izlazili sa ovim problemom na kraj. Imati pet i više potomaka je bila sasvim uobičajena stvar, a starija deca su čuvala mlađu – roditelji, jednostavno, nisu imali vremena da im posvete pažnju jer je trebalo sačuvati goli život, a kamoli da su razmišljali kakve posledice mogu da nastanu zbog “zanemarivanja”.

Ambijent u kome živimo se, za relativno kratko vreme, potpuno promenio, pa i naše promišljanje na ovu temu. No, ona će uvek biti prisutna.

Tokom sedamdesetih Andrew Gold je bio jedan od najproduktivnijih i najtalentovanijih muzičara koji su se vrzmali na autorskoj sceni Los Angelesa. Bez njega nije moguće ni zamisliti najveće uspehe nama dobro poznate ekipe: Carly Simon, Linda Ronstadt, Nicolette Larson, Maria Muldaur, Neil Diamond, Karla Bonoff, James Taylor… Za sve njih je pisao pesme, aranžmane, svirao, pevao. I čak stizao da snima sopstvene albume.

Lonely BoyLonely Boy” mu je, zasigurno najveći samostalni hit koji je lako našao publiku i, zanimljivo, zadržao se po američkim top listama čitavih pet meseci. U pitanju je predvidljiva priča o dečaku koji se oseća pomalo zapostavljeno od strane roditelja posle rođenja mlađe sestre.

He was born on a summer day 1951
And with a slap of a hand
He landed as an only son
His mother and father said what a lovely boy
We’ll teach him what we learned
Ah yes just what we learned
We’ll dress him up warmly and
We’ll send him to school
It’ll teach him how to fight
To be nobody’s fool

Oh what a lonely boy

In the summer of ’53 his mother
Brought him a sister
And she told him we must attend to her needs
She’s so much younger than you
Well he ran down the hall and he cried
Oh how could his parents have lied
When they said he was an only son
He thought he was the only one

Oh what a lonely boy

Goodbye mama, goodbye to you
Goodbye papa I’m pushing on through

He left home on a winter day 1969
And he hoped to find all the love
He had lost in that earlier time
Well his sister grew up
And she married a man
He gave her a son
Ah yes a lovely son
They dressed him up warmly
They sent him to school
It taught him how to fight
To be nobody’s fool

Oh what a lonely boy

Iako su svi mislili da je pesma autobiografska (Gold je rođen 1951. godine i ima dve mlađe sestre), uvek je tvrdio da je imao srećno detinjstvo i da su pojedini stihovi u pesmi samo zanimljiva doskočica.

Dok ovaj tekst privodim kraju, stalno mi se vrzma po glavi pitanje: Zašto Ćale mog mlađeg brata, koji je uveliko prevalio pedesetu, još uvek zove Mali? Sarcastic smile