Za Kraljicu i Otadžbinu

Posle velikog uspeha albuma Aqualung (1971) i Thick as a Brick (1972), činilo se da grupu Jethro Tull ništa nije moglo da zaustavi da ide napred. Pored hvalospeva kritike, publika je pronašla nove, otkačene ljubimce, tako da je sve išlo kao podmazano. Po rečima Iana Andersona: “Više nismo svirali koncerte pred manje od 10.000 ljudi”. Inspiracije mu nije nedostajalo, pa je A Passion Play (1973) trebalo da zacementira njihovu poziciju velike grupe koja savršeno funkcioniše u studiju i na koncertima.

No, kritika je mislila drugačije.

A Passion Play je dočekala na nož, Anderson je malo pogubio živce i počeo javno da se svađa sa novinarima, a iz te priče niko nije izašao kao pobednik. Vreme je pokazalo da kritičari nisu bili u pravu.

Između svih tih rasprava i brojnih koncerata, u hiperaktivnom Andersonu se rodila ideja za snimanje filma koji bi kritičarima na neki način zapušio usta. Tema filma bi se oslanjala na ideje koje je započeo na A Passion Play – neka vrsta preispitivanja izbora i dilema sa kojima se pojedinac suočava posle smrti. Kao i obično kada su njihove pesme u pitanju, kontroverzi nikada dosta.

Iz nekih razloga koji nikada nisu objašnjeni, a ponajviše zbog izostanka finansijske potpore filmaša, ceo projekat je obustavljen. Orkestrirana muzika koja je trebalo da posluži kao soundtrack za film se nekim čudnim slučajem zagubila u hodnicima BBC-a, a grupa se okrenula snimanju pesama čije smo skice mogli čuti tek pre par godina kada je izdata nova, remiksovana verzija albuma War Child (1974), koja je sadržavala i materijal snimljen u to doba u Francuskoj, od koga se odustalo.

War Child (1974)Iako ovaj album ne spada u najviše domete grupe i smatra se slabim, daleko je od toga da razočarava. Kao, uostalom, i sve ono što su snimili u svojoj bogatoj karijeri.

Tematski, pesme su uglavnom Andersonovi cinični komentari na temu vojničkih uspeha država koje stalno vode neke ratove, a “Queen And the Country” je direktna referenca na lojalnost koja se očekuje od vojnika i građana Ujedinjenog Kraljevstva.

Kao i obično u ovakvim sutuacijama, Anderson poteže reference na istorijske okolnosti. Ispričana iz ugla mornara koji je potpisao ugovor sa Kraljevskom mornaricom i vraćanjem u Elizabetansku eru, njegov zadatak je da imperiji donese “gold and ivory, rings of diamonds, strings of pearls” rizikujući svoj život i razmišljajući za koga i zbog čega sve to radi.

Kako Anderson savršeno dobro zna da koristi reči, sve bi se moglo protumačiti i kao aluzija na rad same grupe – Jethro Tull su godinama na uspešnim turnejama na kojima zgrću ogroman novac, pa silan porez koji plaćaju čini da se osećaju kako negde u inostranstvu rade za kraljicu i otadžbinu, poput pomenutih mornara.

Danas, dok širom sveta odzvanjaju ratni bubnjevi, možda ne bi bilo loše da se svako zapita – a za koga bi ratovao.