Kraj epohe

Karijera grupe Yes iz današnje perspektive izgleda čudno. Kao klinac, u vreme gimnazijskih dana, intenzivno sam ih slušao. Imalo se šta čuti u prvoj polovini sedamdesetih, naročito na albumima The Yes Album (1971), Fragile (1972) i Close to the Edge (1972). Na njima je novopridošli Rick Wakeman uspeo da razne ideje koje su kolale između članova poveže u koliko-toliko smislene i zaokružene celine, a njihovi koncerti su postali praznik za oči i uši.

Sve dok se nisu pogubili u svoj toj pompeznosti i samoljublju.

Usledio je dupli album Tales from Topografic Oceans (1974) koji je svojom ispraznošču jasno pokazao da je forma u njihovoj muzici nadvladala suštinu, pa grubo sletanje na tvrdu podlogu nije ni malo bilo prijatno. Rezignirani Wakeman je napustio grupu, a na njegovo mesto je uskočio moj miljenik Patrick Moraz.

Iako je Moraz u to vreme bio neverovatan kreativac, što se lako da proveriti na njegovim fantastičnim solističkim albumima, stvari se nisu preterano pokrenule napred. Relayer (1974) je bio sasvim pristojan album, ali u neku ruku stegnut – kao da članovi grupe sami sebi nisu dozvolili da se razmahnu onoliko koliko mogu, a Morazov doprinos maksimalno je prigušen.

Posle tri godine gostovanja u grupi Moraz je dobio otkaz, Wakeman se vratio za klavijature i Yes su snimili poslednji album koji je podsećao na njihove zlatne godine, Going for the One (1977). Negde u to vreme sam definitivno digao ruke od njih.

Going for the One

Neke od pesama na ovom albumu su totalne gluposti. Stiče se utisak da su stihovi tu samo da bi Jon Anderson imao šta da peva. Verovatno su imali ideju da se glas koristi kao dodatni instrument. To ima smisla, ali kada taj božanstveni glas otpeva nešto poput “shining, flying, purple wolfhounds”, slušalac zaista ne zna šta da pomisli. Uprkos tome, u kontekstu zabeležene muzike i bez prevelikog cepidlačenja, takav pristup dobro funkcioniše.

Turn of the Century” ima kakav-takav smisao. To je fina balada koja govori o odnosima između ljudi, o ljubavi i gubitku, čežnji opisanoj u stihu “dođi da ostarimo zajedno” i svesti o vremenu koje neumitno protiče. Po starom dobrom Andersonovom običaju, tok pesme nije narativan, već se sastoji iz fragmenata koji su često apstraktni.

Jednom prilikom, Anderson je objašnjavao da je inpiraciju za ovu pesmu našao u životu proslavljenog slikara Marca Chagalla. Kada se ovaj tokom dvadesetih preselio iz Rusije u Francusku, iako mu je sve išlo od ruke, jer je postao priznat i popularan, porodični život mu je doživeo fijasko. Njegova žena nikako nije mogla da se privikne na novo okruženje i osećala se izgubljeno sve do svoje smrti.

Realizing a form out of stone.
Set hands moving.
Roan shaped his heart
through his working hands.
Work to mold his passion into clay, like the sun.

In his room, his lady
she would dance and sing so completely.
So be still he now cries
I have time, oh let clay transform thee so.

In the deep cold of night
winter calls, he cries “Don’t deny me!”
For his lady, deep her illness.
Time has caught her
and will for all reasons take her.

In the still light of dawn, she dies.
Helpless hands soul revealing.

Like leaves we touch we learn.
We once knew the story.
As winter calls he will starve.
All but to see the stone be life

Now Roan, no more tears.
Set to work his strength.
So transformed him
realizing a form out of stone. His work
so absorbed him.
Could she hear him?
Could she see him?
All aglow was his room dazed in this light.
He would touch her
he would hold her.
Laughing as they danced.
Highest colors touching others.

Did her eyes at the turn of the century
tell me plainly
when we meet, how we’ll love, oh let life so transform me.

Like leaves we touched we danced.
We once knew the story.
As autumn called and we both
remembered all those many years ago.
I’m sure we know.

Was the sign with a touch
As I kiss your fingers.
We walk hands in the sun.
Memories when we’re young.
Love lingers so.

Was it sun through the haze
that made all your looks
as warm as moonlight?
As a pearl deep in your eyes,
tears have flown away,
all the same light.

Did her eyes at the turn of the century
tell me plainly
when we meet how we’ll look
as we smile time will leave me clearly.

Like leaves we touch, we see.
We will know the story.
As autumn calls we’ll both remember
all those many years ago.

Posle albuma Going for the One, grupa Yes kao da je umrla. Poslednjih četrdesetak godina su uporno objavljivali albume u različitim postavama sa (pre)malo svetlih trenutaka tragajući za suštinom svog stvaralaštva. A sve se završavalo na formi.

2 komentara na temu “Kraj epohe”

  1. Prije nekoliko mjeseci izašla je knjiga(vidjeh je u bečkoj knjižari ovog ljeta) : WIL ROMANO-“CLOSE TO THE EDGE“…Opsežno djelo na 300 i kusur stranica, gotovo pa opsesivno-halucinantna studija o tom velikom albumu grupe YES. Autor ga je navodno preslušao nekoliko hiljada puta te se upustio u luđačku avanturu…Pokušaj dekodiranja svakog stiha, svake riječi Andersonove poezije te iscrpna analiza svake note odnosno do detalja i polu-detalja razlaganje o tehničkoj svirci svakog člana ponaosob.

  2. Mislim da su ovakve knjige bolesne. Čisto gubljenje vremena. Koga je sve manje… 😉

Komentari su onemogućeni.