Ršum na Sajmu

potpis...Pomenuh već da nam je Ršumovo delo donelo dosta simpatičnih i šaljivih trenutaka ovog leta. Ako bi neko i hteo da sluša, možda bih i mogao objasniti da ima desetogodišnjaka koji i na morskoj plaži čitaju knjigu. A onda oduševljeni sadržajem krenu roditelje i okolinu da smaraju prepričavanjem opisanih dogodoviština.

Logički ili uz pomoć naših objašnjavanja naslednik je brzo došao do zaključka da knjiga opisuje neka davna vremena. Usledilo je pitanje:

– Je l’ Ljubivoje Ršumović još uvek živ?

Srećan zbog potvrdnog odgovora, odmah dodaje pitanje:

– Tata, ‘oćeš da me vodiš na Sajam knjiga da mi Ljubivoje Ršumović (mora i imenom, i prezimenom) potpiše knjigu?

Godinama unazad je četvrtak rezervisan kao tzv. „školski dan na Sajmu“. Uglavnom ne svojom voljom se silna deca sjate na Sajam. Školarci iz unutrašnjosti (a takvih je tog dana najviše) uglavnom radosno dočekaju put za Beograd, ne bi li poharali neki butik (ne)zvanične kineske robe kakve nemaju u svom kraju. Odlazak na Sajam im je nemila obaveza, koju ispune uglavnom piljeći u šarene ekrane mobilnih uređaja.

Na putu ka sajmu imali smo prilike da saznamo kako je štand sa Ršumom prazan, a štand sa nekom raspisalom starletom prepunjen (mada je pitanje ko je stvarno pisao to njeno književno delo). Žena-Jelena i ja smo deca doba kada se verovalo onome što se kaže na radiju i TV-u, odnosno napiše u novinama, pa smo se obradovali da ćemo odraditi ono zbog čega smo se na sajam i uputili, a onda i na vreme se vratiti za školsku popodnevnu smenu.

Kako to biva u skorijoj srpskoj istoriji, mediji su slagali. Parter Hale 1 na Beogradskom sajmu ličio je na stanje u autobusu beogradskog GSP-a. preklopljene umanjene fotkeDeca su švrljala levo-desno. Nekontrolisana od strane nastavnika i nekontrolisana od strane sebe. Na štandu na kojem je Ršum potpisivao svoje knjige bila je gužva kao pred otvaranje novog tržnog centra. Doći do Ršuma zahtevalo je upornost i strpljenje. Pored toga postojao je rizik da ostanemo kratkih rukava, jer je izdavač najavio ograničeno vreme za potpisivanje knjige, pošto Ršuma čeka zakazani intervju povodom objavljivanja nove knjige.

Kakogod, stigosmo. Sreći nema kraja. Naslednik je najavio da će večeras početi od početka da čita knjigu (nismo brojali, ali bi to trebalo da je četvrti put), a pre toga će da je odnese u školu da se pohvali drugarima. Nisam baš siguran da to ikoga u njegovom odeljenju interesuje, al’ neka sam doživi tu vrstu razočarenja.