Jutarnja rosa

Velike pesme često svoje autore potisnu u drugi plan. Bonnie Dobson je, praktično, beznačajna pevačica koja se početkom šezdesetih pojavila u vreme velikog buma angažovanih pesama i zahvaljujući samo jednoj ostala upamćena u svim enciklopedijama. Posrećilo joj se da se pesma svidela nekim važnim i značajnijim ljudima, a nekada je i “čudo od jednog hita” dovoljno da se od tantijema za njega sasvim pristojno živi.

Ako do sada niste čuli za Dobsonovu, sigurno ste čuli za “Morning Dew“.

Sama pesma je naivna, post-apokaliptična vizija sveta. Nastala je sasvim slučajno. Dobsonova, koja je inače Kanađanka, našla se u drušvu vršnjaka u Los Angelesu i ništa važnije nisu imali da rade do bistrenja velikih tema. Bila je 1961. godina, Hladni rat između SSSR-a i Amerike pri svom vrhuncu, a strah od nuklearne katastrofe je stalno podgrevan. Prema njenim rečima, stihovi i muzika su joj se sami pojavili, pa ni sama nije znala šta će sa njom jer je bila prva koju je napisala.

Pesma bi verovatno ostala zaboravljena, poput njenih albuma iz tog vremena, da je nije snimio Fred Neil (koji je uneo u nju i male tekstualne izmene), nešto kasnije i Tim Rose (koji se najčešće, bez stvarnog razloga, navodi kao njen koautor) i čitava plejada značajnih imena rock & rolla – još od 1967. godine postaće nezaobilazna na nastupima grupe Grateful Dead.

Da ne idemo u sitna crevca, pomenuću još da je završila i na antologijskom albumu Jeff Beck Group Truth (1967).

Dobsonovu je, decenijama kasnije, iz naftalina ponovo izvukao Robert Plant: “Morning Dew” se našla na njegovom albumu Dreamland (2002). Obratite pažnju kako je najavljuje u prvom klipu i s kojim poštovanjem se odnosi prema njoj.

Morning Dew

Iako smo odavno mislili da je Hladni rat zauvek završen, svedoci smo da se u poslednjih par godina ponovo rasplamsao. Kao da nam nije bilo dovoljno upozorenja. Izgleda da je sve bilo uzalud — neki ljudi koji odlučuju o našim zajedničkim sudbinama nikada se neće opametiti.