Ne poseduješ me

O rodnoj ravnopravnosti se toliko piše poslednjih desetak godina da mi cela priča postaje pomalo degutantna. Sveznajuća Wikipedia o njoj piše ovako: „Rodna ravnopravnost (takođe ravnopravnost polova ili jednakost polova) je načelo socijalne filozofije koje podrazumeva jednakost muškaraca, žena i osoba drugačijih rodnih identiteta u društvenom i političkom životu. Načelo rodne ravnopravnosti i nediskriminacije je jedno od temeljnih ljudskih prava.“

Nemam ništa protiv rodne jednakosti, sem što mi smeta da mi se njome neprekidno maše ispred nosa. A mnogi to danas rade.

Pre pedesetak godina ova tema je bila itekako aktuelna. Žene su vek unazad opravdano borile za svoja prava, mic po mic, da bi se moralne stege i percepcija društva na ovu temu tokom pedesetih ubrzano menjale. Sklon sam da verujem da je i popularna muzika imala udela u tome.

Normalno, ništa nije išlo lako i nije se dešavalo preko noći, naročito u rigidnim okruženjima koja su se čvrsto držala „tradicionalnih vrednosti“. Početkom šezdesetih, na terenu današnjih najvećih „izvoznika demokratije i ljudskih prava“ , pojavila se tinejdžerka koja je svima „gurnula prst u oko“.

You Don't Own MeLesley Gore je imala samo 17 godina kada je snimila pesmu “You Don’t Own Me“, ali je “ubola temu” u pravom trenutku. Poruku da je muškarac ne poseduje prigrlile su sve žene, a tadašnje feministkinje su likovale. Mada će pravo oslobađanje doći nešto kasnije…

Paradoksalno, ovu pesmu su napisala dva muškarca.

Danas, kada žene uživaju sva prava, priča o rodnoj ravnopravnosti nije završena. Pojavili su se neki novi rodni identiteti koje ne razumem dovoljno. Zbog toga čekam na neku novu pesmu poput ove koja će mi, možda, otvoriti oči.